Međubiskupijski sud I. stupnja u Zagrebu

Međubiskupijski prizivni sud u Zagrebu

 

OBJAVLJENO: 02.03.2016.

Nagovor Svetog Oca Franje sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine 2016.

Dvorana Clementina
Petak, 22. siječnja 2016.

Draga braćo,

želim vam srdačnu dobrodošlicu i zahvaljujem Dekanu na riječima kojima je otvorio naš susret.

Služba Apostolskog suda Rimske rote oduvijek je bila pružanje pomoći Petrovu Nasljedniku, kako bi Crkva, neraskidivo povezana s obitelji, nastavila naviještati naum Boga Stvoritelja i Otkupitelja o svetosti i ljepoti ustanove obitelji. To uvijek aktualno poslanje u našem vremenu poprima osobitu važnost.

Uz definiciju Rimske rote kao Obiteljskog suda [1] želio bih istaknuti i onaj drugi prerogativ, odnosno da je ona Sud istine o svetom vezu. Ova su dva aspekta komplementarna.

Crkva, naime, može odražavati neprolaznu milosrdnu Božju ljubav prema obiteljima, osobito prema onima koje su ranjene grijehom i životnim kušnjama, i istovremeno naviještati nezaobilaznu istinu o ženidbi prema Božjem naumu. Ovo je prvenstveno zadaća Pape i Biskupâ.

Tijekom Sinode o obitelji, koju nam je Gospodin dopustio ostvariti tijekom protekle dvije godine, mogli smo u duhu i stilu istinske kolegijalnosti, ostvariti dublje mudronosno promišljanje, zahvaljujući kojem je Crkva – između ostalog – ukazala svijetu da ne može biti zabune između obitelji kakvu želi Bog i bilo kojeg drugog oblika zajednice.

U tom istom duhovnom i pastoralnom raspoloženju, vaš rad, kako u suđenju, tako i u doprinosu permanentnom usavršavanju, podupire i promiče opus veritatis. Kad Crkva kroz vašu službu želi proglasiti istinu o ženidbi u nekom konkretnom slučaju, za dobro vjernikâ, ona istodobno uvijek ima na umu da toliki koji, bilo po svom slobodnom izboru, bilo zbog nesretnih životnih okolnosti, [2] žive u objektivnom stanju grijeha, i dalje su predmet milosrdne ljubavi Krista pa stoga i same Crkve.

Obitelj, utemeljena na nerazrješivoj, sjedinjujućoj i prokreativnoj ženidbi, dio je „sna“ Boga i njegove Crkve za spas čovječanstva.[3]

Kao što je to ustvrdio blaženi Pavao VI., Crkva je oduvijek »gledala na obitelj i njene probleme blagonaklono i s ljubavlju. Kroz ženidbu i obitelj Bog je mudro sjedinio dvije iz reda najvećih čovjekovih stvarnosti, a to su: zadaća prenošenja života i uzajamna i legitimna ljubav muškarca i žene po kojoj su oni pozvani međusobno se dopunjavati uzajamnim darivanjem ne samo tjelesnim, već prije svega duhovnim. Drugim riječima: Bog je ženidbene drugove htio učiniti sudionicima svoje ljubavi: njegove osobne ljubavi prema svakome od njih zasebno, po kojoj ih poziva da se međusobno pomažu i jedno drugome daruju kako bi postigli puninu osobnog života; i ljubavi koju On donosi čovječanstvu i svoj njegovoj djeci, po kojoj želi umnožiti čovjekovo potomstvo kako bi i ono postalo sudionikom njegovoga vječnoga života i vječne sreće«.[4]

Obitelj i Crkva, svaka na svoj način, zajedno prate čovjeka sve do svrhe njegova postojanja. One to, dakako, čine kroz nauk koji prenose, ali i samom svojom naravi zajednice ljubavi i života. Naime, ako se za obitelj može reći da je „kućna Crkva“, tada i Crkvu s pravom možemo nazvati Božjom obitelji. Stoga je »„obiteljski duh“ temeljni zakon Crkve: kršćanstvo tako mora izgledati i takvo mora biti. Jasno je napisano: „Vi koji ste nekoć bili daleko – kaže sveti Pavao – […] niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji“ (Ef 2,19). Crkva jest i mora biti Božja obitelj«[5].

I baš zato što je majka i učiteljica, Crkva zna da među kršćanima ima onih koji imaju jaku vjeru oblikovanu ljubavlju, ojačanu dobrom katehezom i hranjenu molitvom i sakramentalnim životom, ali i onih čija je vjera slaba, zanemarena, neformirana, manjkavo odgajana ili zaboravljena.

Treba jasno naglasiti da kvaliteta vjere nije bitni uvjet ženidbene privole koja, prema oduvijek prenošenom nauku, može biti dovedena u pitanje jedino na naravnoj razini (usp. ZKP, kan. 1055, §§ 1 i 2). Naime, habitus fidei ulijeva se u trenutku krštenja i nastavlja svoj otajstveni utjecaj u duši, pa i onda kad vjera nije razvijena i u psihološkom smislu izgleda kao da je nema. Nerijetko zaručnici koji pravoj ženidbi pristupaju po instinctus naturae, u trenutku slavljenja imaju ograničenu svijest o punini Božjeg plana, i tek kasnije, tijekom obiteljskog života, otkrivaju sve ono što je Bog Stvoritelj i Otkupitelj odredio za njih. Nedostatak odgoja u vjeri pa i zabluda o jednosti, nerazrješivosti i sakramentalnom dostojanstvu ženidbe ženidbenu privolu čine nevaljanom samo ako određuju volju (usp. ZKP, kan. 1099). Upravo zato zablude koje se tiču sakramentalnosti ženidbe treba razmatrati osobito pažljivo.

Crkva, dakle, s obnovljenim osjećajem odgovornosti i dalje iznosi ženidbu s njenim bitnim elementima: – potomstvo, dobro suprugâ, jednost, nerazrješivost, sakramentalnost [6] – ne kao ideal dostupan rijetkima, unatoč suvremenim modelima usredotočenim na privremeno i prolazno, već kao stvarnost koja, u Kristovoj milosti, može biti življena od svih krštenih vjernika. Zbog toga je, tim više, nužno hitno pastoralno djelovanje, koje obuhvaća sve strukture Crkve, vodi zajedničkom cilju, a to je prikladna priprava za ženidbu kroz svojevrsni novi katekumenat – i to želim naglasiti: kroz svojevrsni novi katekumenat – koji su s toliko žara zagovarali neki Sinodalni oci.[7]

Draga braćo, vrijeme u kojemu živimo vrlo je zahtjevno kako za obitelji, tako i za nas pastire koji smo ih pozvani pratiti. Imajući to na umu, želim vam uspješan rad u novoj godini koju nam Gospodin daruje. Moje će molitve biti s vama, a i sam računam na vaše. Neka po zagovoru Majke Božje i svetog Josipa Crkva raste u obiteljskome duhu, a obitelji neka se sve više osjećaju živim i aktivnim dijelom Naroda Božjeg. Hvala.

[1] Pio XII., Nagovor sudu Rimske Rote, 1. listopada 1940., u: L’Osservatore Romano, 2. listopada 1940., str. 1.
[2] »Možda sva ta pošast ima jedno vrlo generičko ime, u ovom slučaju tragično istinito, a to je egoizam. Ako egoizam upravlja kraljevstvom ljubavi među ljudima, a to je upravo obitelj, tada ta ljubav vene, gubi se radost i ona se rastače. Umijeće ljubavi nije tako lako kao što se to obično misli. Ono se ne može naučiti samo putem nagona. Još manje strašću. Također ni užitkom« (G. B. Montini, Pastoralno pismo Milanskoj nadbiskupiji na početku Korizme 1960.).
[3] Usp. Pio XI., Litt. enc. Casti connubii, 31. prosinca 1930., u: AAS, 22 (1930.), 541.
[4] Pavao VI., Govor sudionicama XIII. nacionalnog kongresa Talijanskog ženskog centra, 12. veljače 1966., u: AAS, 58 (1966.), 219. Sveti Ivan Pavao II. u Pismu obiteljima navodi kako je obitelj „prvi i najvažniji“ put Crkve (Gratissimam sane, 2. veljače 1994., 2, u: AAS, 86 [1994.], 868).
[5] Kateheza na Općoj audijenciji 7. listopada 2015.
[6] Usp. Augustinus, De bono coniugali, 24, 32; De Genesi ad litteram, 9, 7, 12.
[7] »Smatramo da će ta priprava za ženidbu biti utoliko lakša bude li formacija obitelji prikazana mladima i ako je budu razumjeli oni koji kane osnovati svoje vlastito ognjište kao poziv, kao poslanje, kao veliku dužnost, koja životu daje najvišu svrhu i ispunjava ga svojim darovima i svojim krepostima. Taj prikaz stvarnost nipošto ne izobličuje niti pretjeruje.« (G. B. Montini, Pastoralno pismo Milanskoj nadbiskupiji, cit.).

   ARHIVA SVIH AKTUALNOSTI