Međubiskupijski sud I. stupnja u Zagrebu

Međubiskupijski prizivni sud u Zagrebu

Savjetodavni razgovor

Savjetodavni razgovor

Prije savjetodavnoga razgovora, u svrhu utvrđivanja ništavnosti ženidbe, župnik/pastoralni savjetnik trebao bi svratiti pozornost na ispunjavanje nekih uvjeta i aspekata:

1) Na samom početku, u fazi savjetovanja i razmatranja, predistražnih radnji, odnosno utvrđivanja istine, ako vjernik izričito zatraži postupak, zainteresiranim strankama župnik treba naglasiti kako čitav postupak provjere počiva na pretpostavci potpune iskrenosti stranke koja je zatražila pastoralnu savjetodavnu pomoć. Dva su razloga zbog koji se traži potpuna iskrenost. U prvomu redu, eventualno proglašenje ništavosti ženidbe problem je koji zadire duboko u savjest zainteresiranih osoba. Riječ je naime o pravu kojim bračni drugovi ne mogu raspolagati slobodnom voljom, a baš je o tome riječ u slučaju valjano sklopljene ženidbe. Ovdje nema govora o nekakvom izvanjskom formaliziranju osobnoga stanja stranaka, nego se tim činom zadire i u savjest. Presuda o ništavosti ne bi imala nikakvu vrijednost ako bi se temeljila na namjerno iskrivljenim ili prenaglašenim razlozima. U drugomu redu, početni savjetodavni razgovor, iako podrazumijeva i problem mogućnosti dokazivanja postojanja valjanoga razloga ništavosti, on još uvijek ne zahtijeva izvođenje dokaza. Riječ je o davanju mišljenja na temelju elemenata koji uglavnom potječu iz iskaza jednoga, a rjeđe obaju ženidbena druga. Važno je istaknuti da prenaglašavanje ili pretjerivanje u nekim specifičnim okolnostima možda i može na neki način zavarati pastoralnoga savjetnika, no takvo nešto sud će daleko teže prihvatiti s obzirom na obvezu provjere i sučeljavanja tvrdnji obiju stranaka.

2) Župnik/pastoralni savjetnik, čija je zadaća pomoći vjerniku pri utvrđivanju postojanja razloga ništavosti ženidbe, nikada ne smije smetnuti s uma glavne ciljeve provjere (savjetodavnoga razgovora), a to su: ponajprije utvrditi je li slučaj koji vjernik iznosi uvršten u razloge ništavosti ženidbe po kanonskome pravu; zatim, ako je to moguće, u glavnim crtama dokazati eventualno izneseni razlog ništavosti. Vjernik u svom iskazu često teži iznošenju činjenica koje nisu bitne za istražni postupak ili pak izražavanju svojih nekadašnjih i sadašnjih osjećaja. Pastoralni savjetnik treba pripaziti da u savjetovanju ne ispituje stranke formalno-birokratskim načinom. Pastoralni djelatnik može slobodno pokazivati razumijevanje, ljudsku naklonost ili suosjećajnost zbog životnih nedaća, no nikada ne smije smetnuti s uma specifičnu svrhu pomoći koju nastoji pružiti osobi koju treba postojano i strpljivo navoditi na izlaganje činjenica zaista bitnih za istragu, pri čemu ne smije dopustiti da na njegovo mišljenje na bilo koji način utječu emotivni ili osjećajni elementi. U razgovoru pastoralni djelatnik nikako ne smije u vjerniku proizvesti «štetne iluzije», kako on svoje stanje može riješiti proglašenjem ništavosti prethodnoga braka na temelju mišljenja koje je iskrivljeno činjenicama koje nisu neposredno relevantne za slučaj, kao što su tvrdnje (zaključci) o tome da je riječ o čestitoj osobi, vjerniku katoliku koji svoju vjeru revno prakticira, osobi koja nije odgovorna za neuspjeh ženidbenog saveza, koja je zbog toga mnogo propatila, koja žarko želi ponovno pristupati sakramentima, ali se s katoličkog stajališta našla u objektivno neregularnoj situaciji… Iako pastoralni savjetnik neće moći otkloniti baš sve navedeno, ipak ne smije smetnuti s uma pravu svrhu mišljenja koje stranci treba dati, a to je utvrditi je li razlog (slučaj/slučajevi) koji vjernik iznosi uvršten u kanonske razloge ništavosti ženidbe i koje će to dokaze, u glavnim crtama, iznijeti pred sucem.

3) Da bi se izbjegla opasnost iz prethodne točke, pastoralni savjetnik treba također uvijek imati na umu i da utvrđivanje ništavosti treba promatrati iz specifične perspektive vremena sklapanja ženidbe. Mogući razlog ništavnosti treba dokazati baš u odnosu na trenutak sklapanja ženidbe, tj. razlog ništavosti ženidbe treba postojati u trenutku sklapanja ženidbe. Bilo koja okolnost, koja nastane nakon vjenčanja, ma kako bila teška (bolesti, nevjera, nasilje, alkoholizam itd.), nije relevantna za proglašenje ništavosti ženidbe, ako se ne dokaže postojanje nekog od razloga ništavosti barem u korijenu u trenutku davanja i primanja privole (sklapanja ženidbe).

4) Premda se razgovor može odvijati na različite načine, ovisno o emotivnom stanju stranke, odnosno o tome je li pastoralna savjetodavna pomoć izričito zatražena ili možda župnik vodi postupak neformalno, procjenjujući u sebi ono što mu stranka izlaže drugim povodom (npr. duhovno vodstvo, ispovijed, traženje savjeta), pastoralni savjetnik bi uvijek trebao imati na umu svojevrsnu shemu glavnih razloga ništavosti ženidbe, da bi mogao potpuno i cjelovito ispitati bitne elemente za ishod savjetodavnoga razgovora.

Primjerice, župnik bi mogao imati na umu shemu poput one naznačene pod naslovom: Kada je ženidba nevaljana? Riječ je o sasvim praktičnoj shemi koja odražava ono što bismo mogli nazvati najlogičnijim postavkama ove materije. Ovdje ponavljamo shemu u skraćenom obliku iznoseći najčešće kanonske razloge ništavosti ženidbe koje se odnose na nedostatke u privoli, tj. na slobodu osobe, na njene sposobnosti i na ispravnost njenih namjera.

a) Nedostaci slobode u privoli:

- nevaljana je ženidba sklopljena zbog prisile ili velikoga straha koji je nanesen izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu kako bi ga se oslobodio;

- nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, zbog zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života;

- ženidbu čini nevaljanom i zabluda u osobi, kao i zabluda u osobini osobe, ako druga stranka izravno i u prvom redu sklapa s njom ženidbu zbog te osobine.

b) Nedostaci u nesposobnosti osobe

Nesposobni su za sklapanje ženidbe, tj. za davanje valjane ženidbene privole :

- oni koji ne posjeduju dovoljnu uporabu razuma;

- oni koji boluju od teškoga manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba uzajamno davati i primati;

- oni koji zbog razlogâ psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze, kao što su doživotna vjernost, zajedništvo svega života te rađanje i odgajanje potomstva.

Kada se uzme u obzir da postoji mnogo mogućih razloga nedovoljne uporabe razuma, bolestî koje uzrokuju težak manjak u prosuđivanju o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, kao i mogućih razloga psihičke naravi nesposobnosti za preuzimanja bitnih ženidbenih obveza, razvidno je da već na toj osnovi postoji bezbroj mogućih razloga nevaljanosti ženidbe. Nesposobnost mora postojati u vrijeme davanja privole, mora biti sigurna, teška. U dokazivanju nesposobnosti, ovisno o parnici, zahtijeva se mišljenje vještaka: psihologa, psihijatra, ginekologa, pa je i sudjelovanje stranke u postupku, koja se treba podvrgnuti vještačenju, nužno potrebno.

c) Nedostaci u namjeri

Nevaljano sklapa ženidbu:

- ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključi samu ženidbu;

- ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključi neki bitni sastavni dio ženidbe: dobro vjernosti, dobro rađanja i odgajanja djece, dobro supruga;

- ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključe neko bitno svojstvo ženidbe, kao što je jednost ženidbe, iz koje proizlazi obveza vjernosti, ili nerazrješivost ženidbe, iz koje proizlazi obveza doživotnosti.

Kanonsko pravo polazi od pretpostavke da je unutrašnja voljna privola u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenim u slavljenju ženidbe, tj. u očitovanju ženidbene privole. Na sudu nije lako dokazati himbu u privoli budući da je riječ o unutrašnjem voljnom činu, ali je moguće.

Nije jednostavno nabrojiti sve kanonske razloge ništavosti ženidbe koji se odnose na nedostatke u privoli. Zbog toga je, prije pokretanja parnice, potrebno posavjetovati se s kompetentnom osobom. O ženidbenoj privoli vidi više: N. ŠKALABRIN, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, Đakovo, 1995.

Ova ili neka druga njoj analogna shema korisna je pri sustavnom ispitivanju kao i za upotpunjavanje iskaza promatrane osobe. Razlozi ništavosti koji se statistički najrjeđe javljaju (npr. zapreka svetoga reda, otmica, krvno srodstvo…) u pravilu se spontano razotkrivaju iskazom promatrane osobe.

Prije davanja mišljenja, pa makar i samo razgovorom, treba postići sigurnost kroz slobodni iskaz i pitanja savjetodavca da su dotaknuta sva pitanja koja su bitna za ishod razgovora: ako se stalno ima na umu shema koje se treba držati u provedbi istrage, posao pastoralnoga savjetnika bit će zasigurno mnogo učinkovitiji. Ponekad je nužno obaviti više razgovora, a često se može pokazati potreba razgovora i s drugim ženidbenim drugom.

5) Koliko je to god moguće, na samome početku istrage vrlo je preporučljivo protumačiti odgovor koji se daje na kraju razgovora, što je s jedne strane znak poštovanja prema osobi, a s druge, takav pristup ima i naglašenu odgojnu narav: proglašenje ništavosti ženidbe nije, naime, nikakva usluga ili stvar slobodne procjene, već ono može samo biti ishod potrage za pravom istinom i pravim stanjem stvari u svjetlu crkvene regulative. Isto tako, to je tumačenje znak pažnje koji omogućuje bolje razumijevanje danog odgovora, pri čemu se može ostaviti i mogućnost daljnje razrade i pojašnjenja onih elemenata koji do tada nisu jasno utvrđeni. Konkretno, obrazloženje odgovora može se dati i izlaganjem stranci glavnih razloga ništavosti ženidbe, s time da se i samoj stranci pomogne u primjeni važeće normative na njegov specifični slučaj. Ovo u nekim slučajevima može biti vrlo zahtjevan, ali u svakom slučaju plodonosan posao u smislu razumijevanja odgovora pastoralnoga savjetnika, pa makar on bio i nepovoljan za stranku u smislu potpore njegovoj nakani pokretanja parnice za proglašenje ništavosti ženidbe.

6) Nije pastoralno ne razgovarati sa zainteresiranom strankom ili jednostavno reći da niste kompetentni u otkrivanju ništavosti ženidbe. Župnik je ovlašteni vjenčatelj. Zakon nalaže župniku da prije sklapanja ženidbe ukloni sve što bi smetalo nevaljanom ili nedopuštenom sklapanju ženidbe. Sposobnost uklanjanja prije sklapanja ženidbe jednaka je sposobnosti otkrivanja razloga nevaljalosti ženidbe.

U iznimnim slučajevima kad se župnik zaista ne osjeća kompetentnim za davanje savjeta ili je u velikoj dvojbi, može se župnik obratiti Sudu. Ponekad će biti pastoralno da župnik zajedno sa zainteresiranom strankom dođe u mjerodavno sudište i tamo zajedno zatraže pomoć.

Prvi koraci u postupku utvrđivanja ništavosti ženidbe uvijek su teški za stranku, pa je župnička podrška i pratnja tijekom cijeloga postupka s pastoralnoga aspekta služiteljska, pedagoška i spasenjska.

Župnik, osim što ima ulogu pravno-pastoralne pomoći pije podnošenja tužbe, i za vrijeme vođenja postupka na sudu, ne smije zaboraviti i na jednostavnu mjeru opreza, tj. župnik je dužan u slušaju nevaljane ženidbe predložiti strankama ukrepljenje ženidbe: jednostavno ukrepljenje (kan. 1156-160) ili ozdravljenje u korijenu (usp. kan. 1161-1165).