Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

Svakoga od vas srdačno pozdravljam, počevši od Dekana, mons. Alejandra Arellana Cedilla (Alejandro Arellano Cedillo), kojemu zahvaljujem za upućene riječi. Zahvaljujem mu za posljednje dvije stvari koje je zatražio od Pape: potporu i blagoslov. Drago mi je; to je pastoralni zahtjev. Hvala.

Pozdravljam službenike, odvjetnike i druge suradnike Apostolskog suda Rimske Rote. Svima upućujem najbolje želje u Sudskoj godini koju danas otvaramo.

Sinodalni put koji živimo prolazimo odnosi i na ovaj naš susret, jer uključuje i sudsko područje i vaše poslanje u službi obitelji, poglavito onih ranjenih, onih koje vape za balzamom milosrđa. [1] U ovoj godini posvećenoj obitelji kao izraz radosti ljubavi, danas smo u prilici promišljati o sinodalnosti u postupcima proglašenja ništavosti ženidbe. Sinodalni rad, naime, iako nema strogo procesnu narav, svakako treba staviti u dijalog sa sudskim djelovanjem, sa ciljem promicanja šireg promišljanja o važnosti iskustva kanonskog postupka u životu vjernika koji su doživjeli neuspjeh braka, a istodobno o važnosti toga iskustva za harmoniju odnosa unutar crkvene zajednice. Upitajmo se stoga u kom smislu provedba pravde ima potrebu za sinodalnim duhom.

Prije svega, sinodalnost podrazumijeva zajednički hod. Prevlada li se iskrivljeno shvaćanje po kojemu se u ženidbenim parnicama afirmiraju puki subjektivni interesi, otkrit će se da su svi sudionici u postupku pozvani sudjelovati u ostvarenju istoga cilja, a to je učiniti da zablista istina o konkretnom savezu muškarca i žene, tako da se utvrdi postoji li ili ne među njima istinski brak. Ova vizija zajedničkog hoda prema zajedničkom cilju nije nova u crkvenom shvaćanju ovih postupaka. U tom je smislu poznat govor Rimsko Roti u kojem časni Sluga Božji Pio XII., potvrđuje »zajedničku svrhu, koja treba dati posebno obličje djelovanju i suradnji svih onih koji sudjeluju u ženidbenim parnicama na crkvenim sudovima svih stupnjeva i svake vrste, te ih animirati i dovesti ih do jedinstva namjere i djelovanja«. [2] U tom je svjetlu zacrtao ulogu svakoga sudionika u postupku čiji je cilj utvrđivanje istine, pri čemu svatko od njih zadržava vjernost vlastitoj ulozi. Ta istina, ako je istinski voljena, postaje oslobađajuća. [3]

Već u pred-sudskoj fazi, kada vjernici u teškoćama traže pastoralnu pomoć, ne smije izostati napor da bi se otkrila istina o vlastitom ženidbenom savezu. To je nužni preduvjet da bi se došlo do ozdravljenje rana. U tom okviru može se shvatiti koliko je važno zalaganje za ostvarenje praštanja i pomirenja supružnika, kao i za eventualno ukrepljenje ništave ženidbe kada je to moguće i razborito. Tako se također shvaća da se proglašenje ništavosti ne smije predstavljati kao jedini cilj koji se može postići u slučaju bračne krize, ili kao da je to neko pravo, bez obzira na činjenice. U perspektivi moguće ništavosti potrebno je vjernike navesti na promišljanje o motivima traženja proglašenja ništavnosti ženidbene privole, čime se stvara raspoloživost za prihvaćanje konačne presude i u slučaju da ona ne odgovara vlastitome uvjerenju. Samo na taj način postupci utvrđivanja ništavosti izraz su stvarnoga pastoralnog praćenja vjernika u njihovim bračnim krizama, a to podrazumijeva osluškivanje Duha Svetoga koji govori u konkretnim životnim situacijama ljudi. Prije dvije ili tri godine govorili smo o ženidbenom katekumenatu.

Isti cilj zajedničkoga traženja istine mora obilježavati svaku etapu sudskoga postupka. Točno je da se ponekad u postupcima javlja svojevrsna dijalektika međusobno suprotstavljenih teza; ipak, sučeljavanje stranaka uvijek bi se trebalo odvijati u iskrenom prianjanju svake stranke uz ono što joj se čini istinitim, bez zatvaranja u vlastito viđenja stvari, nego u otvorenosti i za doprinos drugih sudionika u postupku. Spremnost iskazivanja vlastitog viđenja činjenica postaje plodonosnom u okviru adekvatne komunikacije s drugima, što može dovesti i do samokritičnosti. Stoga nije dopustivo bilo kakvo hotimično mijenjanje činjenica ili manipulacija njima u cilju postizanja pragmatično željenog ishoda. Ispričavam se što ću ovdje stati da bih ukazao na jednu veliku opasnost. Ako se to ne prevlada, i odvjetnici mogu nanijeti strašnu štetu. Prije mjesec dana došao je jedan biskup i potužio mi se da ima problem s jednim svećenikom. Težak problem, nije ženidbeni, nego težak disciplinski problem koji je trebalo rješavati sudskim putem. Sudac državnoga suda - ne govorim o ovoj ili onoj zemlji - nazvao je biskupa i rekao mu: »Primio sam prijavu. Postupit ću kako mi kažete. Kažete li mi da ga osudim, osudit ću ga; ako mi kažete da ga oslobodim, oslobodit ću ga«. To se može dogoditi! Do toga može doći ako nema jedinstva u postupcima čak i ako su presude suprotne. Treba raditi i hoditi zajedno jer su u igri dobro Crkve i dobro ljudi! Tu nema pregovora. Ovo nije trgovina. Oprostite, ali ovaj me događaj jako prosvijetlio.

Taj »zajednički hod« u sudstvu vrijedi za stranke u postupku i za njihove zastupnike, za svjedoke koji su pozvani iskazivati po istini, za sudske vještake koji u službu postupka moraju staviti svoje znanje, a posebno za suce. Naime, vršenje pravde u Crkvi iskazivanje je skrbi za duše, a to zahtijeva pastoralnu brigu da bismo bili sluge spasonosne istine i milosrđa. Taj ministerium veritatis poprima osobiti značaj kad osobno sude biskupi, nadasve u kraćim postupcima, kao i prilikom izvršavanja svoje odgovornosti prema vlastitim sudovima, pokazujući i time svoju očinsku brigu i zalaganje za vjernike. Vraćam se na nešto o čemu sam od početka govorio: izvorni je sudac biskup. Dekan me pozdravio rekavši: »Papa, sveopći sudac svih…« No to je zato što sam Rimski biskup, a Rim predsjeda svime, a ne zato što bih imao neki drugi naslov. Hvala za to. Ako Papa ima tu vlast, to je zato što je biskup dijeceze za koju je Gospodin odredio da joj Papa bude biskup. Pravi i prvi [sudac] je biskup, a ne sudski vikar, nego biskup.

Sinodalnost u postupcima zahtijeva stalno osluškivanje. I ovdje valja naučiti slušati, a to ne znači jednostavno čuti. Treba, naime razumjeti viđenje i razloge drugoga, treba se s njime gotovo poistovjetiti. Kao i na ostalim područjima pastorala, tako i u sudskom djelovanju valja poticati kulturu slušanja, koja je pretpostavka kulture susreta. Stoga su štetni standardni odgovori na konkretne probleme pojedinačnih osoba. Svaka od njih, sa svojim često bolnim iskustvom, za crkvenog suca predstavlja konkretnu »egzistencijalnu periferiju« od koje treba započeti svako sudsko pastoralno djelovanje.

Postupak zahtijeva i budno slušanje svega što stranke u sporu argumentiraju i dokazuju. Osobito je važna istraga radi utvrđivanja činjenica, a koja zahtijeva od onoga tko je provodi sposobnost spajanja ispravne stručnosti, blizine i slušanja. I za to treba vremena? Da, za to treba vremena. Treba imati strpljenja? Da, treba strpljenja. Treba li pastoralnog očinstva? Da, potrebno je pastoralno očinstvo. Suci moraju biti izvrsni slušatelji svega što se tijekom postupka pojavilo u prilog i protiv proglašenja ništavosti. Na to ih obvezuje dužnost pravde, potaknuta i podržana pastoralnom ljubavlju. Naime, »milosrđe je punina pravednosti i najblistaviji izraz Božje istine« (Amoris laetitia, 311). Osim toga, - kao što to u pravilu biva - tu je i sudsko vijeće. Svaki sudac mora biti otvoren za argumente drugih članova kako bi se moglo doći do promišljene presude. U tom smislu, u vašem djelovanju kao službenika suda nikada ne smije nedostajati pastoralno srce, duh ljubavi i razumijevanja osoba koje trpe zbog neuspjeha njihova bračnoga života. Da bi se usvojio takav stil postupanja treba izbjegavati slijepu ulicu legalizma - koji je svojevrsni oblik pravnog pelagijanizma; nije katolički, legalizam nije katolički - to jest svojevrsno samodopadno shvaćanje zakona. Zakon i sud uvijek su u službi istine, pravde i evanđeoske kreposti ljubavi.

Još jedan aspekt sinodalnosti postupaka je razlučivanje. Sinoda nije samo traženje mišljenja, nije istraživanje, u kojemu ono što svatko govori ima istu vrijednost. Ne. Ono što pojedinac kaže postaje predmetom razlučivanja. Nužna je sposobnost razlučivanja. I razlučivanje nije lako. Riječ je o razlučivanju koje se temelji na zajedničkom hodu i na slušanju. Ono omogućuje iščitavanje konkretne bračne situacije u svjetlu Božje Riječi i učiteljstva Crkve. Odluka sudaca tako postaje svojevrsno spuštanje u realnost jedne životnoga događaja, da bi se u njemu otkrilo postoji li ili ne onaj nepovratni moment, a to je valjana ženidbena privola na kojoj se ženidba temelji. Jedino se tako mogu učinkovito primjenjivati zakoni koji se odnose na pojedine oblike ništavosti ženidbe, a koji su odraz nauka i crkvene discipline o ženidbi. Ovdje je na djelu razboritost prava u klasičnom smislu recta ratio agibilium, to jest vrlina koja sudi po razumu, odnosno ispravno na praktičnom polju. Vraćam se na onaj primjer: »Što želite? Da ga osudim ili da ga oslobodim?«

Ishod toga hoda je presuda, plod brižljivog razlučivanja, koje vodi mjerodavnoj riječi istine o proživljenom, rasvjetljujući različite putove koji se odatle mogu otvoriti. Presuda zato mora biti razumljiva onima na koje se odnosi: jedino će tako postati trenutak posebne važnosti na njihovu ljudskom i kršćanskom putu.

Dragi prelati suci, iz ovoga promišljanja koje sam htio podijeliti s vama, proizlazi da dimenzija sinodalnosti omogućava isticanje bitnih karakteristika postupka. Potičem vas, dakle, da obnovljenom vjernošću i marljivošću nastavite svoju crkvenu službu, služeći pravdi koja je nedjeljiva od istine i u konačnici od spasenja duša (salus animarum). Posao je to koji odražava milosrdno lice Crkve: majčinsko lice koje se naginje nad svakoga vjernika, pomažući mu da spozna istinu o sebi, podižući ga nakon poraza i napora i pozivajući ga da u punini živi ljepotu Evanđelja. Ponovno svakome upućujem izraze svoga poštovanja i zahvalnosti. Molim Duha Svetoga da uvijek prati vaše djelovanje i od srca vas blagoslivljam. I, ne zaboravite moliti. Neka vas molitva uvijek prati. »Prezaposlen sam, trebam toliko toga napraviti…« Prva stvar koju trebaš učiniti je moliti. Moliti da ti Gospodin bude blizu i da upoznaš srce Gospodinovo: srce koje upoznajemo u molitvi. I suci mole i trebaju moliti, dvostruko, trostruko više. Molim vas, ne zaboravite moliti i za mene, naravno. Hvala.