Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

S radošću se ponovno susrećem s vama prigodom otvaranja sudske godine. Zahvaljujem vašem dekanu, mons. Piu Vitu Pintu na lijepim riječima koje mi je uputio u ime svih vas, na čemu vam od srca istom mjerom uzvraćam. Ovaj susret pruža mi priliku još jednom izraziti svoje poštovanje i uvažavanje vašeg uzvišenog služenja Petrovom nasljedniku i čitavoj Crkvi, i potaknuti vas na još predanije zalaganje u tom teškom, ali dragocjenom radu za spasenje duša. Načelo po kojem je spasenje duša (salus animarum) vrhovni zakon u Crkvi (usp. ZKP, kan. 1752) mora se neprestano imati na umu i u vašem svakodnevnom radu mora nalaziti doličan i strog odgovor.
1. U kontekstu Godine vjere, želim se na poseban način zadržati na nekim aspektima odnosa između vjere i ženidbe, i naglasiti kako današnja kriza vjere koja je zahvatila različite dijelove svijeta sa sobom nosi i krizu ženidbene zajednice, sa svim onim teretom patnje i nevolje kojeg uzrokuje i djeci. Kao polazište možemo uzeti zajednički lingvistički korijen koji u latinskom imaju pojmovi fides (vjera) i foedus (savez), pojam kojim Zakonik kanonskoga prava označava naravnu stvarnost ženidbe kao neopozivog saveza između muškarca i žene (usp. kan. 1055, § 1). Međusobno povjerenje je, naime, nezaobilazna osnova svakog ugovora ili saveza.
Na teološkom planu, odnos između vjere i ženidbe poprima još dublje značenje. Naime, premda je ženidbeni vez naravna stvarnost, među krštenima ga je Krist uzdigao na dostojanstvo sakramenta (usp. isto).
Da bi nerazrješiv savez između muškarca i žene postao sakramentom ne zahtijeva se osobna vjera zaručnika; ono što se traži, kao neophodni minimalni uvjet, je namjera činiti ono što čini Crkva. No, ako je s jedne strane važno ne poistovjetiti pitanje namjere s pitanjem osobne vjere onih koji sklapaju ženidbu, ova se dva pitanja ipak ne mogu u potpunosti razdvojiti. Kao što je istaknula Međunarodna teološka komisija u jednom dokumentu iz 1977., »u slučaju da se ne može primijetiti ni trag vjere kao takve (u smislu pojma „vjerovanja“, raspoloženja da se vjeruje) niti kakve želje za milošću i spasenjem, postavlja se pitanje kako zaista znati je li općenita nakana, o kojoj smo govorili, doista i sakramentalna, je li prisutna ili nije, te je li ili nije sklopljena valjana ženidba« [La dottrina cattolica sul sacramento del matrimonio (Katolički nauk o sakramentu ženidbe), 1977., 2.3, u: Documenti 1969-2004, vol. 13, Bologna, 2006., str. 145]. Obraćajući se ovome Sudu prije deset godina, blaženi Ivan Pavao II. ipak je istaknuo kako »stav zaručnika koji ne uvažava nadnaravnu dimenziju ženidbe može ju učiniti nevaljanom samo ako je njena valjanost dovedena u pitanje na naravnom planu na kojem je i postavljen sam sakramentalni znak« (isto). Ova problematika, osobito u današnjem kontekstu, zahtijeva dodatno promišljanje.
2. Suvremena kultura, obilježena naglašenim etičkim i religijskim subjektivizmom i relativizmom stavlja čovjeka i obitelj pred teške izazove. U prvom se redu postavlja pitanje same sposobnosti ljudskog bića da se veže, i je li veza koja traje čitav život doista moguća i u skladu s ljudskom naravi ili je naprotiv u suprotnosti s njegovom slobodom i samoostvarenjem. Naime, vrlo je rasprostranjeno mišljenje kako se osoba može u potpunosti ostvariti samo ako ostane „autonomna“ i ako s drugima dolazi u dodir samo kroz odnose koji se u svakom trenutku mogu prekinuti (usp. Nagovor Rimskoj kuriji, 21. prosinca 2012., u: L’Osservatore Romano, 22. prosinca 2012., str. 4). Svakome je potpuno jasno kako na čovjekov izbor da se veže vezom koji traje čitav život utječe temeljna perspektiva svakog pojedinca, već prema tome oslanja li se na isključivo ljudsko ili je pak otvorena svjetlu vjere u Gospodina. Naime, samo u otvorenosti Božjoj istini moguće je razumjeti i ostvarivati u konkretnom životu, i bračnom i obiteljskom, istinu o čovjeku kao njegovu sinu, krštenjem nanovo rođenom. »Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15, 5): tako je Isus poučavao svoje učenike, podsjećajući ih na temeljnu nesposobnost čovjeka da sam postigne ono što je potrebno za ostvarenje istinskog dobra. Odbacivanje božanske ponude, zapravo vodi u duboki poremećaj svih međuljudskih odnosa (usp. Nagovor Međunarodnoj teološkoj komisiji, 7. prosinca 2012., u: L’Osservatore Romano, 8. prosinca 2012., str. 7), uključujući i ženidbeni, kao i u krivo shvaćanje slobode i samoostvarenja, koje, zajedno s bijegom pred strpljivim podnošenjem patnje, osuđuje čovjeka na zatvaranje u vlastiti egoizam i egocentričnost. Nasuprot tome, prigrli li vjeru, čovjek postaje sposoban darivati samoga sebe, i jedino kroz to darivanje »otvarajući se drugome, drugima, djeci, obitelji… ako se dopusti oblikovati u trpljenju, on otkriva veličinu biti ljudske osobe« (usp. Nagovor Rimskoj kuriji, 21. prosinca 2012., u: L’Osservatore Romano, 22. prosinca 2012., str. 4).
Dakle, vjera u Boga, podržana Božjom milošću, je vrlo važna za život u međusobnom predanju i bračnoj vjernosti [Kateheza na općoj audijenciji, 8. lipnja 2011., u: Insegnamenti, VII/I (2011.), str. 792-793]. Time se, dakako, ne želi tvrditi kako vjernost, kao ni druga svojstva, nisu mogući u naravnoj ženidbi, sklopljenoj između nekrštenih. Naime, i takav brak nije lišen dobara koja »dolaze od Boga Stvoritelja i koja su uključena na početni način u zaručničku ljubav koja povezuje Krista i Crkvu« [Međunarodna teološka komisija, La dottrina cattolica sul sacramento del matrimonio (Katolički nauk o sakramentu ženidbe), 1977., 3.4, u: Documenti 1969-2004, vol. 13, Bologna, 2006., str. 147]. Ali zatvorenost prema Bogu ili odbacivanje svete dimenzije ženidbenog saveza i njegove vrijednosti u redu milosti, nesumnjivo otežava konkretno ostvarenje visokog uzora ženidbe onako kako ga shvaća Crkva prema Božjoj zamisli, i može čak ugrožavati samu valjanost saveza, onako kako je utvrdila ustaljena sudska praksa ovog Suda, ako se to zatvaranje očituje kao načelno odbacivanje ženidbene obveze vjernosti ili drugih bitnih sastavnih dijelova ili svojstava ženidbe.
U svom poznatom Pismu supruzi Tertulijan, govoreći o bračnom životu obilježenom vjerom, piše kako su kršćanski supruzi »zaista dvoje u jednome tijelu, a tamo gdje je tijelo jedno, jedan je i duh. Zajedno se mole, zajedno se klanjaju i zajedno poste; jedno podučava drugo, jedno drugo časti, jedno drugo podupire« (Ad uxorem libri duo, II, IX, u: PL 1, 1415B-1417A). Slično je govorio i sv. Klement Aleksandrijski: »Naime, ako je za oboje samo jedan Bog, tada je za oboje i samo jedan Pedagog - Krist, jedna je Crkva, jedna mudrost, jedna čednost, imamo zajedničku hranu, ženidba nas ujedinjuje… Pa ako je život zajednički, tada je zajednička i milost, spasenje, krepost, ćudoređe« (Pædagogus, I, IV, 10.1, u: PG 8, 259B). Sveci koji su živjeli ženidbeno i obiteljsko zajedništvo u kršćanskoj perspektivi, uspjeli su prevladati i najteže situacije, postižući ponekad posvećenje ženidbenog druga i djece ljubavlju koja je uvijek osnažena čvrstim povjerenjem u Boga, iskrenom religioznom pobožnošću i intenzivnim sakramentalnim životom. Upravo ova, vjerom obilježena iskustva, jasno pokazuju koliko je i danas dragocjena žrtva ženidbenog druga koji je ostavljen ili je pretrpio rastavu, ako, priznajući nerazrješivost valjanog ženidbenog veza »ne upušta se u novu vezu… U tom je slučaju njegovo svjedočanstvo vjernosti i kršćanske dosljednosti od sasvim osobite vrijednosti za svijet i Crkvu« [Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (Obiteljska zajednica), 22. studenog 1981., 83, u: AAS 74 (1982.), str. 184.].
3. Na kraju se još ukratko želim osvrnuti na dobro supruga (bonum coniugum). Vjera je važna za ostvarenje istinskog dobra supruga, koje se jednostavno sastoji u tome da se uvijek i u svakoj prilici želi dobro drugoga, u službi istinske i nerazrješive zajednice života (consortium vitae). Zapravo, u nakani kršćanskih ženidbenih drugova da žive istinsko ženidbeno zajedništvo (communio coniugalis) sadržana je vjeri svojstvena dinamika, radi čega „confessio“, iskreni osobni odgovor na navještaj spasenja, uključuje vjernika u kretanje Božje ljubavi. „Confessio“ i „caritas“ su »dva načina u kojima nas Bog obuhvaća, čini da djelujemo s Njime, u Njemu i za čovjeka, za njegovo stvorenje… „Confessio“ nije nešto apstraktno, to je „caritas“, to jest - ljubav. Samo tako on je doista odraz božanske istine, koja je kao takva i ljubav« (Meditacija na prvom općem zasjedanju XIII. opće redovite skupštine Biskupske sinode, 8. listopada 2012., u: L’Osservatore Romano, 10. listopada 2012., str. 7). Samo kroz plamen ljubavi nazočnost Evanđelja više nije samo riječ, nego življena stvarnost. Drugim riječima, ako »vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji«, moramo zaključiti kako »vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da jedna omogućuje drugoj da ostvari svoj put« [Apostolsko pismo Porta fidei (Vrata vjere), 11. listopada 2012., 14, u: L’Osservatore Romano, 17.-18. listopada 2011.].
4. Ako ovo vrijedi u širem kontekstu života zajednice, tada tim više mora vrijediti u ženidbenoj zajednici. U njoj, naime, vjera čini da ljubav supružnika sve više raste i donosi plod, ostavljajući prostora za nazočnost Trojedinog Boga i čineći da sam bračni život, tako življen, bude »radosna vijest« pred svijetom.
Svjestan sam poteškoća koje se, s pravnog i praktičnog gledišta, javljaju pri pokušaju izdvajanja bitnog sastavnog dijela ženidbe dobra supruga, koje se do sada pretežito promatralo u odnosu na slučajeve nesposobnosti (usp. ZKP, kan. 1095). Dobro supruga zadobiva važnost i u kontekstu simulacije privole. Dakako, u slučajevima koji su podvrgnuti vašem sudu, istragom činjeničnog stanja (in facto) treba utvrditi eventualnu utemeljenost ovog razloga ništavosti, a on može biti prevladavajući ili pak može koegzistirati s nekim od triju »dobara« ženidbe prema sv. Augustinu, tj. s prokreativnošću, isključivošću i trajnošću. Ne smije se, dakle, isključiti mogućnost postojanja slučajeva u kojima je upravo zbog izostanka vjere dobro supruga narušeno odnosno isključeno iz same privole; na primjer, u slučaju da jedan od supružnika uslijed svog pogrešnog shvaćanja ženidbenog veza razara načelo jednakosti, ili u slučaju odbacivanja dvojnosti zajedništva koja odlikuje ženidbeni vez, u odnosu na moguće istodobno isključenje vjernosti i izvršenja bračnog čina na ljudski način (humano modo).
Ovim promišljanjima nipošto ne želim sugerirati neki laki automatizam između pomanjkanja vjere i nevaljanosti ženidbenog saveza, nego radije ukazati kako ovaj nedostatak može, premda ne i nužno, raniti i dobra ženidbe, s obzirom na to da je naravni red kakav je Bog htio nerazdvojiv od ženidbenog saveza (usp. Post 2, 24).
Draga braćo, zazivam Božju pomoć na vas i na sve one koji se u Crkvi zauzimaju za očuvanje istine i pravde obzirom na sveti vez ženidbe, a samim time i kršćanske obitelji. Povjeravam vas zaštiti Presvete Marije, Majke Kristove, i svetoga Josipa, Zaštitnika Nazaretske obitelji, tihog i poslušnog izvršitelja božanskog plana spasenja, te vama i vašim najdražima podjeljujem Apostolski blagoslov.