Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

Nagovor Svetog Oca Franje sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine 2020.

Nagovor Svetog Oca Franje sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine 2020.


Dvorana Clementina
Subota, 25. siječnja 2020.

 
Gospodine Dekane,
prečasni prelati suci,
dragi službenici Rimske Rote!
Sretan sam što se danas mogu susresti s vama u prigodi otvaranja nove Sudske godine ovoga Suda. Najtoplije zahvaljujem Njegovoj Ekselenciji Dekanu za upućene mi plemenite riječi i izražene mudre metodološke prijedloge.
Želim se nadovezati na katehezu održanu na općoj audijenciji u srijedu 13. studenog 2019. i ponuditi vama danas daljnje promišljanje o temeljnoj ulozi supružnika Akvile i Priscile kao uzora bračnoga života. Naime, da bi Crkva slijedila Isusa, mora djelovati u skladu s tri uvjeta koje je potvrdio sam božanski Učitelj: pokretnost, spremnost i odlučnost (usp. Angelus, 30. lipnja 2019.). Crkva je, po svojoj naravi, u pokretu, ne miruje unutar svojih ograda, otvorena je za najšire obzore. Poslana je donositi Evanđelje na ulice i doprijeti do ljudskih i egzistencijalnih periferija. Podsjeća nas na to novozavjetni bračni par Akvila i Priscila.
Duh Sveti htio je uz Apostola [Pavla] postaviti ovaj divni primjer putujućih supružnika: naime, kako u Djelima apostolskim tako i u Pavlovom opisu, oni nikada ne stoje, nego su u stalnom pokretu. Pitamo se kako to da taj uzor putujućih supružnika nije u pastoralu Crkve stekao, tijekom mnogih stoljeća, vlastiti identitet supružnika-evangelizatora. Upravo bi to bilo potrebno našim župama, poglavito u gradovima, gdje župnik i njegovi suradnici klerici nikada neće imati dovoljno vremena ni snage doprijeti do vjernika koji, iako se deklariraju kršćanima, ostaju udaljeni od sakramenata i lišeni ili gotovo lišeni poznavanja Krista.
Iznenađuje dakle, nakon tolikih stoljeća, suvremeni prikaz tih svetih supružnika u pokretu kako bi svijet upoznao Krista: evangelizirali su kao učitelji žarke ljubavi prema Gospodinu i Evanđelju, žara srca koji se pretvara u konkretna djela blizine, bliskosti prema potrebitoj braći, u djela gostoljubivosti i brižljivosti.
predgovoru reforme Postupka utvrđivanja ništavosti ženidbe insistirao sam na dvije riječi: blizina i besplatnost. To se ne smije zaboraviti. Sveti Pavao je u ovim supružnicima pronašao način da bude blizak dalekima, i volio ih je živeći s njima više od godinu dana u Korintu, jer su bili supružnici učitelji besplatnosti. Često osjetim strah kad pomislim kako će nam Bog suditi za ta dvije stvari. Jesam li, presuđujući, bio blizak srcima ljudi? Jesam li, presuđujući, otvorio svoje srce besplatnosti ili su me obuzeli trgovački interesi? Božji će sud u tome biti vrlo strog.
Kršćanski supružnici trebali bi od Akvile i Priscile učiti kao se zaljubiti u Krista i kako biti bliski obiteljima, često udaljenima od svjetlosti vjere ne zbog njihove osobne krivnje, već zato što su ostavljene na marginama našega pastorala: elitnog pastorala koji zaboravlja narod.
Kako bih volio da ovaj govor ne ostane samo simfonija riječi, nego da potakne, s jedne strane pastire, biskupe i župnike da nastoje voljeti, poput Apostola Pavla, supružnike kao ponizne misionare spremne poći na one trgove i u one zgrade naših metropola u koje svjetlo Evanđelja i Isusov glas ne dopiru i ne prodiru. S druge pak strane, da kršćanski supružnici, koji imaju smjelosti probuditi se iz sna, poput Akvile i Priscile, budu sposobni djelovati, ne kažemo na autonoman način, ali svakako puni hrabrosti do te mjere da probude iz omamljenosti i sna pastire, možda previše nepokretne ili sputani filozofijom uskoga kruga onih savršenih. Gospodin je došao potražiti grješnike, a ne savršene.
Sveti Pavao VI. u Enciklici Ecclesiam suam, ukazuje: »Prije nego li progovorimo trebamo slušati glas, odnosno čovjekovo srce; razumjeti ga i poštivati koliko je to moguće i podržavati gdje to zaslužuje« (br. 90). Slušati čovjekovo srce.
Riječ je o tome, kao što preporučih talijanskim biskupima, da treba »slušati stado, […] biti uz ljude, ovladati njihovim jezikom, svakome se približiti s ljubavlju, biti uz ljude u noćima njihove samoće, njihovih nemira i neuspjeha« (Govor na Generalnoj skupštini Talijanske biskupske konferencije 19. svibnja 2014.).
Trebamo biti svjesni da nisu pastiri svojom ljudskom domišljatošću - pa makar i u dobroj vjeri - oni koji stvaraju svete kršćanske bračne parove, nego su oni djelo Duha Svetoga, koji je uvijek pokretač poslanja, te su kao takvi već prisutni u našim zajednicama. Na nama pastirima je da ih osvijetlimo i učinimo vidljivima te izvorima nove sposobnosti življenja kršćanske ženidbe; trebamo ih i očuvati da ne upadnu u ideologije. Takvi supružnici, koje Duh nesumnjivo i dalje nadahnjuje, moraju biti spremni »izaći iz samih sebe, otvoriti se drugima, življenju blizine, stilu življenja zajedno koji svaki međusobni odnos pretvara u iskustvo bratstva« (Kateheza, 16. listopada 2019.). Mislimo na pastoralni rad u okviru pred-ženidbenog i post-ženidbenog katekumenata: to takvi bračni parovi trebaju činiti i ići naprijed.
Potrebno je biti opreznima da ne bi upali u opasnost partikularizma odabravši živjeti u skupinama odabranih; naprotiv, potrebno je otvoriti se »univerzalnosti spasenja« (ibid). Naime, iako smo Bogu zahvalni za prisutnost u Crkvi pokreta i udruga koje ne zanemaruju formaciju kršćanskih supružnika, s druge strane mora se snažno potvrditi da je upravo župa crkveno okruženje navještaja i svjedočenja, jer u tom teritorijalnom kontekstu već žive kršćanski supružnici dostojni da donose svjetlo i koji mogu biti aktivni svjedoci bračne i obiteljske ljubavi te ljepote bračnog i obiteljskog života (usp. Apostolska postsinodalna pobudnica Amoris laetitia, 126-130).
Apostolsko djelovanje u župama, dakle u Crkvi, osvjetljava prisutnost supružnika poput onih novozavjetnih koje opisuju Pavao i Luka: nikad u mirovanju, neprestano u pokretu, dakako s potomstvom, po onome što nam prenosi ikonografija Istočnih crkava. Neka pastiri dopuste da ih Duh prosvijetli i danas, kako bi se obistinio taj spasonosni navještaj koji dolazi od supružnika koji su često već spremni, ali nisu pozvani; a ima ih.
Eto, Crkva danas diljem svijeta treba bračne parove u pokretu; polazeći, međutim, od samih korijena Crkve prvih četiri stoljeća, to jest od katakombi, kao što je učinio sveti Pavao VI, kada je po završetku Koncila posjetio katakombe sv. Domitile. Na tom je mjestu sveti Rimski prvosvećenik izjavio: »Ovdje se kršćanstvo ukorijenilo u siromaštvu, u ostracizmu uspostavljenih vlasti, u trpljenju nepravednih i krvavih progona; ovdje Crkva bijaše lišena svake ljudske moći, bijaše siromašna, ponizna, pobožna, potlačena, herojska. Ovdje je prvenstvo Duha, o kojemu govori Evanđelje, dobilo svoju mračnu, gotovo otajstvenu, ali nepobjedivu potvrdu, neusporedivo svjedočanstvo, svoje mučeništvo« (Homilija, 12. rujna 1965.).
Ako se Duha ne zaziva i stoga On ostaje nepoznat i odsutan (usp. Homilija u Domu sv. Marte, 9. svibnja 2016.) u kontekstu naših partikularnih crkava, ostajemo bez one sile po kojoj kršćanski supružnici postaju duša i oblik evangelizacije. Konkretno: doživljavajući župu kao pravno-spasenjsko područje, jer ona je »kuća među kućama«, obitelj obitelji (usp. Homilija u Albanu, 21. rujna 2019.); Crkva - to jest župa - siromašna za siromašne; lanac supružnika oduševljenih i zaljubljenih svojom vjerom u Uskrsloga, sposobnih za novu revoluciju nježnosti ljubavi, poput Akvile i Priscile, nikad samozadovoljnih ili okrenutih samo sebi.
Mogli bismo pomisliti da ovi sveti novozavjetni supružnici nisu imali vremena pokazati se umornima. Tako ih, naime opisuju Pavao i Luka, kojima su oni bili gotovo neophodni pratitelji i drugovi, upravo zato što ih nije pozvao Pavao nego ih je poticao Isusov Duh. U tome je temelj njihova apostolskoga dostojanstvo kršćanskih supružnika. Duh je onaj koji ih je potakao. Pomislimo na trenutak kad misionar stigne u neko mjesto: Duh Sveti je već tamo i čeka ga. Dakako, duga šutnja tijekom prošlih stoljeća, o ovim svetim likovima prve Crkve ostavlja nas pomalo zbunjenima.
Pozivam i potičem braću biskupe i sve pastire da ove svete supružnike iz vremena prve Crkve preporuče kao vjerne i svijetle pratitelje tadašnjih Pastira, a danas kao potporu i primjer kako mladi i stariji kršćanski supružnici mogu učiniti uvijek plodnom kršćansku ženidbu djecom u Kristu. Moramo biti uvjereni, želio bih reći sigurni, da su u Crkvi takvi supružnici dar Božji i to ne našom zaslugom, nego jer su plod djelovanja Duha Svetoga koji nikada ne napušta Crkvu. Štoviše, Duh očekuje gorljivost pastira kako se ne bi ugasilo svjetlo koje ovi supružnici donose na periferije svijeta (usp. Gaudium et spes, 4-10).
Dopustite, dakle, da nas obnovi Duh po kojem se nećemo pomiriti s Crkvom malobrojnih, gotovo zadovoljni time što ostajemo samo izolirani kvasac, bez one sposobnosti množiti se u poniznosti i poslušnosti Duhu, koja krasi novozavjetne supružnike. Duh koji rasvjetljava i koji naše ljudsko djelovanje i naše siromaštvo može učiniti spasonosnima; koji može učiniti spasonosnim svako naše ljudsko djelovanje, uvjereni da Crkva ne raste prozelitizmom nego po privlačnosti - svjedočenje takvih osoba privlači - osiguravajući uvijek i u svakom slučaju potpis svjedočanstva.
Nije nam poznato jesu li Akvila i Priscila umrli kao mučenici, ali su zasigurno, za današnje supružnike, simbol mučeništva, barem onog duhovnog, to jest svjedoci sposobni biti kvasac koji se stavlja u brašno, biti kvasac u masi koji umire da bi i sam postao masa (usp. Govor udrugama katoličkih obitelji Europe, 1 lipnja 2017.). Ovo je moguće danas i posvuda.
Dragi suci Rimske Rote, tmina vjere ili pustinja vjere, koja se otprije dvadesetak godina navodi u vašim odlukama kao moguća uzročna okolnost ništavosti privole, daju meni, kao i mom prethodniku Benediktu XVI. (usp. Nagovori Rimskoj Roti, 23. siječnja 2015. i 22. siječnja 2016.; 22. siječnja 2011.; usp. čl. 14 Ratio procedendi u Motu proprio Mitis Iudex Dominus Iesus) razlog za ozbiljan i hitan poziv sinovima Crkve današnjega vremena, da se osjete pozvanima, svi i svatko osobno, na buduće naraštaje prenijeti ljepotu kršćanske obitelji.
Crkvi su potrebni ubicunque terrarum (po svoj zemlji) supružnici poput Akivile i Priscile, koji će govoriti i živjeti po autoritetu krštenja, »što ne znači zapovijedati i biti glasni nego biti dosljedni, biti svjedoci te zato biti suputnici na Gospodinovu putu« (Homilija u Domu sv. Marte, 14. lipnja 2020.).
Zahvaljujem Gospodinu što i danas sinovima Crkve daje hrabrost i svjetlo da bi se vratili na izvore vjere i ponovno našli gorljivost supružnika Akvile i Priscile, koji neka budu prepoznatljivi u svakoj ženidbi sklopljenoj u Isusu Kristu.