Nagovor Svetog Oca Franje sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine 2024.
Dvorana Clementina
Petak, 25. siječnja 2024.
Dragi prelati suci!
Drago mi je što vas i sve djelatnike ovog Apostolskog Suda mogu i ove godine primiti. Zahvaljujem Dekanu i svima vama na dragocjenoj pomoći koju pružate u okviru Petrova poslanstva provedbe pravde u Crkvi.
Želio bih danas zajedno s vama razmotriti jedan ključni aspekt ove službe, na koji sam se često vraćao i u nizu kateheza, pitanje razboritog prosuđivanja. Mislim na ono specifično prosuđivanje na koje ste pozvani kad u okviru ženidbenih postupaka valja utvrditi postoje li razlozi ništavosti ženidbe. Ovo se osobito odnosi na vaše zborne odluke na sudu Rimske rote, na odluke lokalnih sudskih vijeća ili pak tamo gdje nije moguće osnovati sudsko vijeće, na odluke suca kojemu se eventualno pridodaju dva prisjednika te na odluke koje donosi sam dijecezanski biskup, poglavito u kraćim postupcima, u suradnji s istražiteljem i prisjednikom.
Riječ je o uvijek aktualnoj temi, koja nije izostavljena u provedenoj reformi postupaka za utvrđivanje ništavosti ženidbe kao ni u pastoralu obitelji kojeg nadahnjuje milosrđe prema vjernicima u problematičnim situacijama. S druge strane, ukidanje obvezatnih dviju istovjetnih presuda u postupcima za utvrđivanje ništavosti ženidbe, uvođenje kraćeg postupka pred dijecezanskim biskupom kao i napori koji se ulažu kako bi se rad sudova pojednostavnio, a sami sudovi postali dostupniji, nikako ne treba pogrešno shvatiti, zanemarujući pritom njihovu osnovnu zadaću da budu u službi vjernika kako bi spoznali istinu o svojoj ženidbi. U tome se sastoji usluga koju im pružamo. Kao što sam naglasio u predgovoru m. p. Mitis Iudex Dominus Iesus, svrha odredaba je „da se ide u prilog ne ništavosti ženidbe nego brzini postupaka kao i opravdanoj jednostavnosti, kako zbog zakašnjele sudske odluke srca vjernika koji čekaju na razrješenje svojeg statusa ne bi bila dugo vrijeme opterećena tminama sumnje“. Stoga sam htio, hodeći tragom svojih prethodnika, „da se parnice ništavosti ženidbe rješavaju sudskim a ne administrativnim putem i to ne zato što to nameće sama narav stvari, već stoga što je istinu o svetom vezu potrebno štititi u najvećoj mogućoj mjeri: a to je upravo osigurano jamstvima sudske naravi“.
Istodobno, to što sam u Apostolskoj pobudnici Amoris laetitia osobito naglasio važnost pastorala obitelji nipošto ne umanjuje naše zalaganje u traženju istine u postupcima utvrđivanja ništavosti ženidbe. Naprotiv, upravo u svjetlu milosrđa, prema osobama i njihovim savjestima, važno je razborito sudsko prosuđivanje po pitanju ništavosti. Ono ima nezamjenjivu pastoralnu vrijednost i skladno se uklapa u cjelovitost pastoralne skrbi za obitelj. Time se ostvaruju riječi svetog Tome Akvinskog „Milosrđe ne isključuje pravdu, ono je punina pravde“.
Kao što vam je iz vlastitog iskustva dobro poznato, zadaća suca često nije nimalo laka. Stjecanje moralne sigurnosti o ništavosti ženidbe, pri čemu se u nekom konkretnom slučaju nadilazi presumpcija valjanosti, implicira razboritu prosudbu svega onoga na što upućuje čitav postupak a osobito istraga. Takvo razborito prosuđivanje predstavlja veliku odgovornost koju vam je Crkva povjerila, jer značajno utječe na život osoba i obitelji. Ovu zadaću valja obavljati hrabro i oštroumno i iznad svega se treba osloniti na snagu Duha Svetoga. Dragi suci, bez molitve se ne može biti sudac. Lijepo molim onoga koji se ne moli da podnese ostavku. Tako je bolje. U lijepom uvodnom zazivu Duha istine (Paraklita) Adsumus na sjednicama vašeg Suda izgovaraju se sljedeće riječi: „Stojimo pred tobom, Duše Sveti, sabrani u tvoje ime. Povjeravamo se samo tebi da nas vodiš: nastani se u srcima našim, pokaži nam put kojim nam je ići i nauči nas njime pravo hoditi. Slabi smo i grješni, ali ti nas čuvaj da ne budemo nositelji nesklada. Ne dopusti da nas neznanje odvede na pogrješan put i da površnost ravna našim djelima. Udijeli nam da u tebi pronađemo mjesto jedinstva kako bismo zajedno kročili prema vječnomu životu, ne udaljujući se nikada od puta istine ni od onoga što je ispravno“. Imajmo uvijek na umu da se prosuđuje „na koljenima“ - a sudac koji ne kleči, bolje bi bilo da dâ ostavku - zazivajući Duha Svetoga; samo tako se donose odluke za dobro osoba i čitave crkvene zajednice.
Objektivnost sudske prosudbe zahtijeva slobodu od svake predrasude bilo u korist ili protiv proglašenja ništavosti ženidbe. To implicira oslobođenje kako od strogosti onih koji zahtijevaju apsolutnu sigurnost, tako i od stajališta nadahnutog lažnim uvjerenjem da je uvijek najbolji odgovor ništavost, što je sveti Ivan Pavao II. nazvao „opasnošću krivo shvaćene samilosti […] koja je samo prividno pastoralna“. U stvari - nastavlja Papa - „putovi koji se udaljavaju od pravde i istine uvijek na kraju osobu udaljavaju od Boga tako da se postiže suprotno od onog što se u dobroj vjeri htjelo postići“.
Da bi mogao ispravno prosuđivati sudac mora imati dvije velike vrline: razboritost i pravednost, utemeljene na ljubavi. Razboritost i pravednost su tijesno povezane budući da provedba onog što nazivamo prudentia iuris cilja na spoznaju onog što je pravedno u konkretnom slučaju. Riječ je dakle o razboritosti koja se ne tiče slobodne odluke već je deklarativni čin o postojanju ili nepostojanju ženidbe; stoga, pravna razboritost može biti pastoralna samo ako je pravedna. Ispravno prosuđivanje implicira djelo pastoralne ljubavi i onda kad je presuda negativna. Ona je i rizik.
Prosuđivanje glede valjanosti vêza je složen postupak u kojemu ne smijemo zaboraviti da crkveni zakon valja tumačiti u svjetlu istine o nerazrješivosti ženidbe koju Crkva čuva i naviješta u svojim propovijedima i u svojem poslanju. Kako je naučavao Benedikt XVI., „Tumačenje kanonskog zakona ima se odvijati u okviru Crkve. Nije to neka puka vanjska, ambijentalna okolnost: to upućuje na sam humus kanonskog zakona i ka stvarnosti koje se njime uređuju. Sentire cum Ecclesia dobiva svoj smisao i u disciplini, po temeljima crkvenog nauka koji su uvijek nazočni i djelatni u zakonskim propisima Crkve“. Upravo to tražim od vas sudaca: osjećati s Crkvom. Zato i pitam svakog od vas: molite li se, da bi osjećali s Crkvom? Jeste li ponizni u molitvi kad od Gospodina tražite da vam podari svjetlo kako biste mogli osjećati s Crkvom? Vraćam se na ovo: molitva suca je suštinski potrebna za obnašanje njegove dužnosti. Ako se sudac ne moli ili se ne može moliti, bilo bi bolje da se bavi nečim drugim.
Na kraju još želim ukazati na to da prosuđivanje o ništavosti podupire i osnažuje njegova sinodalnost. Kad je riječ o sudskom vijeću, a to je u pravilu slučaj, ili kad odluku donosi samo sudac pojedinac koji se obvezatno savjetuje sukladno propisima, prosuđivanje se provodi u ozračju dijaloga ili rasprave pri čemu su bitni otvorenost i međusobno uvažavanje u zajedničkom traženju istine. Važno je i prethodno ozbiljno istraživanje. Kao što sam već naglasio, u čitavoj toj službi najvažnije je Zazivati Duha Svetoga dok se zalažemo kako bismo pomoću svih svojih ljudskih mogućnosti došli do istine. Zato je neobično važno da se istražni postupak obavi temeljito kako ne bi došlo do donošenja brzoplete, apriorističke presude, kao što je važno da sudac, kako bi mogao adekvatno obnašati svoj munus, dosljedno provodi svoju trajnu formaciju praćenjem sudske prakse i razvoja pravne znanosti. Na vama je, dragi prelati suci, osobita sudbena odgovornost: stoga vas preporučujem blagosti Duha Svetoga kako biste u svakoj okolnosti bili djelatni provoditelji pravde.
Na vaš rad zazivam zagovor Presvete Djevice Marije, Virgo prudentissima i Speculum iustitiae i od srca vas blagoslivljam. Molim vas, ne zaboravite se moliti za mene, jer ovaj posao nije lagan!
Ponekad je zabavan, ali nije lagan. Hvala.
Želio bih danas zajedno s vama razmotriti jedan ključni aspekt ove službe, na koji sam se često vraćao i u nizu kateheza, pitanje razboritog prosuđivanja. Mislim na ono specifično prosuđivanje na koje ste pozvani kad u okviru ženidbenih postupaka valja utvrditi postoje li razlozi ništavosti ženidbe. Ovo se osobito odnosi na vaše zborne odluke na sudu Rimske rote, na odluke lokalnih sudskih vijeća ili pak tamo gdje nije moguće osnovati sudsko vijeće, na odluke suca kojemu se eventualno pridodaju dva prisjednika te na odluke koje donosi sam dijecezanski biskup, poglavito u kraćim postupcima, u suradnji s istražiteljem i prisjednikom.
Riječ je o uvijek aktualnoj temi, koja nije izostavljena u provedenoj reformi postupaka za utvrđivanje ništavosti ženidbe kao ni u pastoralu obitelji kojeg nadahnjuje milosrđe prema vjernicima u problematičnim situacijama. S druge strane, ukidanje obvezatnih dviju istovjetnih presuda u postupcima za utvrđivanje ništavosti ženidbe, uvođenje kraćeg postupka pred dijecezanskim biskupom kao i napori koji se ulažu kako bi se rad sudova pojednostavnio, a sami sudovi postali dostupniji, nikako ne treba pogrešno shvatiti, zanemarujući pritom njihovu osnovnu zadaću da budu u službi vjernika kako bi spoznali istinu o svojoj ženidbi. U tome se sastoji usluga koju im pružamo. Kao što sam naglasio u predgovoru m. p. Mitis Iudex Dominus Iesus, svrha odredaba je „da se ide u prilog ne ništavosti ženidbe nego brzini postupaka kao i opravdanoj jednostavnosti, kako zbog zakašnjele sudske odluke srca vjernika koji čekaju na razrješenje svojeg statusa ne bi bila dugo vrijeme opterećena tminama sumnje“. Stoga sam htio, hodeći tragom svojih prethodnika, „da se parnice ništavosti ženidbe rješavaju sudskim a ne administrativnim putem i to ne zato što to nameće sama narav stvari, već stoga što je istinu o svetom vezu potrebno štititi u najvećoj mogućoj mjeri: a to je upravo osigurano jamstvima sudske naravi“.
Istodobno, to što sam u Apostolskoj pobudnici Amoris laetitia osobito naglasio važnost pastorala obitelji nipošto ne umanjuje naše zalaganje u traženju istine u postupcima utvrđivanja ništavosti ženidbe. Naprotiv, upravo u svjetlu milosrđa, prema osobama i njihovim savjestima, važno je razborito sudsko prosuđivanje po pitanju ništavosti. Ono ima nezamjenjivu pastoralnu vrijednost i skladno se uklapa u cjelovitost pastoralne skrbi za obitelj. Time se ostvaruju riječi svetog Tome Akvinskog „Milosrđe ne isključuje pravdu, ono je punina pravde“.
Kao što vam je iz vlastitog iskustva dobro poznato, zadaća suca često nije nimalo laka. Stjecanje moralne sigurnosti o ništavosti ženidbe, pri čemu se u nekom konkretnom slučaju nadilazi presumpcija valjanosti, implicira razboritu prosudbu svega onoga na što upućuje čitav postupak a osobito istraga. Takvo razborito prosuđivanje predstavlja veliku odgovornost koju vam je Crkva povjerila, jer značajno utječe na život osoba i obitelji. Ovu zadaću valja obavljati hrabro i oštroumno i iznad svega se treba osloniti na snagu Duha Svetoga. Dragi suci, bez molitve se ne može biti sudac. Lijepo molim onoga koji se ne moli da podnese ostavku. Tako je bolje. U lijepom uvodnom zazivu Duha istine (Paraklita) Adsumus na sjednicama vašeg Suda izgovaraju se sljedeće riječi: „Stojimo pred tobom, Duše Sveti, sabrani u tvoje ime. Povjeravamo se samo tebi da nas vodiš: nastani se u srcima našim, pokaži nam put kojim nam je ići i nauči nas njime pravo hoditi. Slabi smo i grješni, ali ti nas čuvaj da ne budemo nositelji nesklada. Ne dopusti da nas neznanje odvede na pogrješan put i da površnost ravna našim djelima. Udijeli nam da u tebi pronađemo mjesto jedinstva kako bismo zajedno kročili prema vječnomu životu, ne udaljujući se nikada od puta istine ni od onoga što je ispravno“. Imajmo uvijek na umu da se prosuđuje „na koljenima“ - a sudac koji ne kleči, bolje bi bilo da dâ ostavku - zazivajući Duha Svetoga; samo tako se donose odluke za dobro osoba i čitave crkvene zajednice.
Objektivnost sudske prosudbe zahtijeva slobodu od svake predrasude bilo u korist ili protiv proglašenja ništavosti ženidbe. To implicira oslobođenje kako od strogosti onih koji zahtijevaju apsolutnu sigurnost, tako i od stajališta nadahnutog lažnim uvjerenjem da je uvijek najbolji odgovor ništavost, što je sveti Ivan Pavao II. nazvao „opasnošću krivo shvaćene samilosti […] koja je samo prividno pastoralna“. U stvari - nastavlja Papa - „putovi koji se udaljavaju od pravde i istine uvijek na kraju osobu udaljavaju od Boga tako da se postiže suprotno od onog što se u dobroj vjeri htjelo postići“.
Da bi mogao ispravno prosuđivati sudac mora imati dvije velike vrline: razboritost i pravednost, utemeljene na ljubavi. Razboritost i pravednost su tijesno povezane budući da provedba onog što nazivamo prudentia iuris cilja na spoznaju onog što je pravedno u konkretnom slučaju. Riječ je dakle o razboritosti koja se ne tiče slobodne odluke već je deklarativni čin o postojanju ili nepostojanju ženidbe; stoga, pravna razboritost može biti pastoralna samo ako je pravedna. Ispravno prosuđivanje implicira djelo pastoralne ljubavi i onda kad je presuda negativna. Ona je i rizik.
Prosuđivanje glede valjanosti vêza je složen postupak u kojemu ne smijemo zaboraviti da crkveni zakon valja tumačiti u svjetlu istine o nerazrješivosti ženidbe koju Crkva čuva i naviješta u svojim propovijedima i u svojem poslanju. Kako je naučavao Benedikt XVI., „Tumačenje kanonskog zakona ima se odvijati u okviru Crkve. Nije to neka puka vanjska, ambijentalna okolnost: to upućuje na sam humus kanonskog zakona i ka stvarnosti koje se njime uređuju. Sentire cum Ecclesia dobiva svoj smisao i u disciplini, po temeljima crkvenog nauka koji su uvijek nazočni i djelatni u zakonskim propisima Crkve“. Upravo to tražim od vas sudaca: osjećati s Crkvom. Zato i pitam svakog od vas: molite li se, da bi osjećali s Crkvom? Jeste li ponizni u molitvi kad od Gospodina tražite da vam podari svjetlo kako biste mogli osjećati s Crkvom? Vraćam se na ovo: molitva suca je suštinski potrebna za obnašanje njegove dužnosti. Ako se sudac ne moli ili se ne može moliti, bilo bi bolje da se bavi nečim drugim.
Na kraju još želim ukazati na to da prosuđivanje o ništavosti podupire i osnažuje njegova sinodalnost. Kad je riječ o sudskom vijeću, a to je u pravilu slučaj, ili kad odluku donosi samo sudac pojedinac koji se obvezatno savjetuje sukladno propisima, prosuđivanje se provodi u ozračju dijaloga ili rasprave pri čemu su bitni otvorenost i međusobno uvažavanje u zajedničkom traženju istine. Važno je i prethodno ozbiljno istraživanje. Kao što sam već naglasio, u čitavoj toj službi najvažnije je Zazivati Duha Svetoga dok se zalažemo kako bismo pomoću svih svojih ljudskih mogućnosti došli do istine. Zato je neobično važno da se istražni postupak obavi temeljito kako ne bi došlo do donošenja brzoplete, apriorističke presude, kao što je važno da sudac, kako bi mogao adekvatno obnašati svoj munus, dosljedno provodi svoju trajnu formaciju praćenjem sudske prakse i razvoja pravne znanosti. Na vama je, dragi prelati suci, osobita sudbena odgovornost: stoga vas preporučujem blagosti Duha Svetoga kako biste u svakoj okolnosti bili djelatni provoditelji pravde.
Na vaš rad zazivam zagovor Presvete Djevice Marije, Virgo prudentissima i Speculum iustitiae i od srca vas blagoslivljam. Molim vas, ne zaboravite se moliti za mene, jer ovaj posao nije lagan!
Ponekad je zabavan, ali nije lagan. Hvala.