NAGOVOR SVETOG OCA LAVA XIV PRELATIMA RIMSKE ROTE PRIGODOM OTVARANJA SUDSKE GODINE 2026.
NAGOVOR SVETOG OCA LAVA XIV PRELATIMA RIMSKE ROTE PRIGODOM OTVARANJA SUDSKE GODINE
Sala Clementina
Ponedjeljak, 26. siječnja 2026.
______________________________
Sala Clementina
Ponedjeljak, 26. siječnja 2026.
______________________________
U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.
Mir vama!
Mir vama!
Preuzvišeni gospodine Dekane,
dragi prelati uditori Apostolskoga suda Rimske Rote,
prigodom ovog našeg prvog susreta želim prije svega izraziti koliko cijenim vaš rad, koji je dragocjeno služenje univerzalnoj sudskoj funkciji Pape, a u kojoj ste sudionici po Gospodinovu pozivu. »Veritatem facientes in caritate« (»Istinujući u ljubavi« - Ef 4,15): evo izraza koji se može primijeniti na vaše svakodnevno poslanje dijeljenja pravde.
Zahvaljujem preuzvišenom gospodinu Dekanu za njegove riječi, koje izražavaju jedinstvo svih vas s Petrovim Nasljednikom. Moja se zahvalnost proteže i na sve crkvene sudove u svijetu. Služba suca, koju sam svojedobno obnašao, omogućuje mi bolje razumijevanje vašeg iskustva i vrjednovanje crkvene važnosti vaše zadaće.
Danas se želim vratiti na temeljnu temu koja je bila dominantna u nagovorima Sudu Rimske Rote još od Pia XII. pa sve do pape Franje. Riječ je o odnosu vašega djelovanja s istinom koja je svojstvena pravdi. Ovom prilikom želim vam ponuditi neka promišljanja o tijesnoj povezanosti istine pravde i kreposti ljubavi. Ovo nisu dva međusobno suprotstavljena načela niti vrijednosti koje treba uravnotežiti prema čisto pragmatičnim kriterijima, nego dvije suštinski ujedinjene dimenzije koje nalaze svoj najdublji sklad u samom otajstvu Boga koji je Ljubav i Istina.
Ta korelacija zahtijeva stalnu i pomnu kritičku egzegezu, budući da se u vršenju jurisdikcijskoga djelovanja nerijetko pojavljuje dijalektička napetost između zahtjeva objektivne istine i brižnoga milosrđa. Ponekad postoji rizik da pretjerano poistovjećivanje sa često teškim životnim sudbinama vjernika dovede do opasnog relativiziranja istine. Doista, pogrešno suosjećanje, čak i ako je naizgled motivirano pastoralnim žarom, riskira zasjeniti potrebnu dimenziju utvrđivanja istine vlastitu sudačkoj službi. To se može dogoditi kako u postupcima utvrđivanja ništavosti braka - gdje bi moglo dovesti do pastoralno motiviranih odluka kojima nedostaje čvrsta objektivna osnova - tako i u bilo kojoj drugoj vrsti postupka, pri čemu se potkopava njegova strogost i pravednost.
S druge strane, moguće je hladno i distancirano potvrđivanje istine koje ne uvažava sve ono što ljubav prema ljudima nalaže i zanemaruje zahtjeve poštovanja i milosrđa, koji moraju biti prisutni u svim fazama proviđenja postupka.
U razmatranju odnosa između istine i ljubavi, jasna smjernica dolazi iz nauka apostola Pavla, koji ovako potiče: »istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist « (Ef 4,15). Veritatem facientes in caritate: nije riječ samo u priklanjanju spekulativnoj istini, već u »činjenju istine«, odnosno istine koja mora prosvjetljivati svo naše djelovanje. A to se treba vršiti »u ljubavi«, koja je velika pokretačka snaga koja vodi do istinske pravde. Jednom drugom biblijskom rečenicom, sada onom svetog Ivana, pozvani ste biti »suradnici istine« (3 Iv 8). Benedikt XVI., koji je upravo te riječi uzeo kao svoje biskupsko geslo, istaknuo je u svojoj enciklici Caritas in veritate »potrebu sprege ljubavi i istine ne samo u smjeru „veritas in caritate“, koji je označio Sveti Pavao (Ef 4,15), nego i u onom suprotnom i komplementarnom: „caritas in veritate“. Istinu treba tražiti, pronaći i izraziti u „ekonomiji“ ljubavi, ali i ljubav treba shvatiti, vrednovati i provoditi u svjetlu istine« (br. 2).
Vaše djelovanje neka stoga bude pokretano uvijek onom pravom ljubavlju prema bližnjemu koja iznad svega traži njegovo vječno spasenje u Kristu i u Crkvi, što uključuje prianjanje uz istinu Evanđelja. Pronalazimo, dakle, horizont koji obuhvaća svu crkvenu pravnu djelatnost: salus animarum kao vrhovni zakon u Crkvi.[1] Na taj je način vaše služenje istini pravde doprinos ljubavi spasenju duša.
Okvir istine u ljubavi mogao bi obuhvatiti sve aspekte kanonskih procesa. Iznad svega, djelovanje različitih sudionika u postupku mora biti u potpunosti obilježeno stvarnom željom da doprinesu rasvjetljavanju pravedne presude, rigoroznom intelektualnom čestitošću, tehničkom kompetencijom i čistom savješću. Stalna težnja svih prema istini je ono što čini duboko usklađenom sveukupnu djelatnost sudova, slijedeći onu institucionalnu koncepciju postupka koju je magistralno opisao časni Pio XII. u svom Nagovoru Roti 1944.[2] Zajednički cilj svih djelatnika u postupcima, svakoga od njih u vjernosti vlastitoj ulozi, jest traženje istine, koje se ne svodi na puko profesionalno ispunjenje zadaće nego je izravan izraz moralne odgovornosti. U tome je glavna pokretačka sila ljubav koja nadilazi zahtjeve pravde kako bi, koliko je god to moguće, bila u službi cjelovitoga dobra osoba, bez iskrivljivanja svoje funkcije, nego vršeći je punom crkvenom sviješću.
Služenje istini u ljubavi mora sjati u cjelokupnom djelovanju crkvenih sudova te ga takvim treba cijeniti cijela crkvena zajednica, a posebno vjernici koji su na bilo koji način uključeni: oni koji traže sud o svome ženidbenom vezu; oni koji su optuženi za počinjenje kanonskog kažnjivog djela; oni koji se smatraju žrtvama teške nepravde; oni koji potražuju neko pravo. Kanonski postupci moraju ulijevati povjerenje koje proizlazi iz profesionalne ozbiljnosti, marljivog i promišljenog rada te iz uvjerene predanosti onome što se može i mora shvatiti kao istinski profesionalni poziv. Vjernici i cijela crkvena zajednica imaju pravo na pravilno i pravovremeno obavljanje proceduralnih funkcija, jer je to put koji utječe na savjesti i živote.
U tom svjetlu mora se osobito istaknuti istina, a time i dobrota i ljepota svih ureda i usluga povezanih s postupcima. Veritatem facientes in caritate: svi sudski djelatnici moraju raditi sukladno deontologiji koja se treba pažljivo proučavati i primjenjivati na kanonskome području, tako da postane uistinu uzorna. U tom smislu, stil inspiriran deontologijom mora prožimati i rad odvjetnika kad pomažu vjernicima u obrani njihovih prava, štiteći njihove interese, a da nikada ne prekorače ono što se u savjesti smatra pravednim i u skladu sa zakonom. te štite njihove interese, tako da nikada ne prekorače ono što se u savjesti smatra pravednim i u skladu sa zakonom. Promicatelji pravde i branitelji veze stupovi su u provođenju pravde i pozvani su da po naravi svojega poslanja štite javno dobro. Čisto birokratski pristup u tako važnoj ulozi očito bi potkapao potragu za istinom.
Suci, pozvani na tešku odgovornost određivanja što je pravedno, što je istina, ne smiju smetnuti s uma da »pravda hoda ukorak s mirom i u stalnom je i dinamičnom odnosu s njime. Pravda i mir teže dobru svakoga i svih, stoga zahtijevaju red i istinu. Bude li ugrožen jedan od ta dva elementa, oba posrću; kad je povrijeđena pravda, i mir je doveden u opasnost«[3] Promatramo li ga iz ove perspektive, sudac postaje mirotvorac koji doprinosi učvršćivanju jedinstva Crkve u Kristu.
Sam po sebi, postupak nije napetost između suprotstavljenih interesa, kao što se ponekad pogrešno shvaća, nego je nezamjenjivo oruđe za razlučivanje istine i pravde u konkretnom slučaju. Stoga je rasprava u sudskom procesu dijaloška metoda utvrđivanja istine. Specifičnost slučaja, zapravo, uvijek zahtijeva utvrđivanje činjenica i usporedbu razloga i dokaza koji podupiru različite stavove, na temelju pretpostavki valjanosti braka i nevinosti osumnjičenika, dok se ne dokaže suprotno. Stečeno pravno iskustvo pokazuje bitnu ulogu parničnog postupka i ključnu važnost faze prethodne istrage. Sudac, održavajući neovisnost i nepristranost, mora riješiti spor prema elementima i argumentima koji se pojavljuju tijekom suđenja. Nepoštivanje ovih osnovnih načela pravde i poticanje neopravdane nejednakosti u rješavanju sličnih situacija značajno je kršenje pravnog profila crkvenoga zajedništva.
Ova bi se razmatranja mogla primijeniti na svaku fazu postupka i na svaku vrstu pravnog slučaja. Na primjer, u kraćem postupku utvrđivanje ništavosti ženidbe pred dijecezanskim biskupom, očita priroda razloga za ništavost koja takav postupak omogućuje mora se pažljivo procijeniti, ne zaboravljajući pritom da će taj, propisno proveden postupak, trebati potvrditi ništavost ili utvrditi potrebu za provedbom redovnoga postupka. Stoga je bitno nastaviti proučavati i primjenjivati ženidbeno kanonsko pravo sa znanstvenom ozbiljnošću i vjernošću Učiteljstvu. To znanje je neophodno za rješavanje slučajeva prema kriterijima utvrđenima zakonom i sudskom praksom Rimske Rote, koji u većini slučajeva proglašavaju zahtjeve prirodnoga prava.
Dragi prijatelji, vaša je misija uzvišena i zahtjevna. Pozvani ste strogo čuvati istinu, ali bez krutosti, i ne propuštajući djelovati s ljubavlju. U toj ravnoteži, koja je zapravo duboko jedinstvo, mora se očitovati istinska kršćanska pravna mudrost. Želio bih zaključiti ova razmišljanja povjeravajući vaš rad zagovoru Gospe koja je Ogledalo pravde (Speculum Iustitiae), savršenom uzoru istine u ljubavi.
Hvala vam!
Zahvaljujem preuzvišenom gospodinu Dekanu za njegove riječi, koje izražavaju jedinstvo svih vas s Petrovim Nasljednikom. Moja se zahvalnost proteže i na sve crkvene sudove u svijetu. Služba suca, koju sam svojedobno obnašao, omogućuje mi bolje razumijevanje vašeg iskustva i vrjednovanje crkvene važnosti vaše zadaće.
Danas se želim vratiti na temeljnu temu koja je bila dominantna u nagovorima Sudu Rimske Rote još od Pia XII. pa sve do pape Franje. Riječ je o odnosu vašega djelovanja s istinom koja je svojstvena pravdi. Ovom prilikom želim vam ponuditi neka promišljanja o tijesnoj povezanosti istine pravde i kreposti ljubavi. Ovo nisu dva međusobno suprotstavljena načela niti vrijednosti koje treba uravnotežiti prema čisto pragmatičnim kriterijima, nego dvije suštinski ujedinjene dimenzije koje nalaze svoj najdublji sklad u samom otajstvu Boga koji je Ljubav i Istina.
Ta korelacija zahtijeva stalnu i pomnu kritičku egzegezu, budući da se u vršenju jurisdikcijskoga djelovanja nerijetko pojavljuje dijalektička napetost između zahtjeva objektivne istine i brižnoga milosrđa. Ponekad postoji rizik da pretjerano poistovjećivanje sa često teškim životnim sudbinama vjernika dovede do opasnog relativiziranja istine. Doista, pogrešno suosjećanje, čak i ako je naizgled motivirano pastoralnim žarom, riskira zasjeniti potrebnu dimenziju utvrđivanja istine vlastitu sudačkoj službi. To se može dogoditi kako u postupcima utvrđivanja ništavosti braka - gdje bi moglo dovesti do pastoralno motiviranih odluka kojima nedostaje čvrsta objektivna osnova - tako i u bilo kojoj drugoj vrsti postupka, pri čemu se potkopava njegova strogost i pravednost.
S druge strane, moguće je hladno i distancirano potvrđivanje istine koje ne uvažava sve ono što ljubav prema ljudima nalaže i zanemaruje zahtjeve poštovanja i milosrđa, koji moraju biti prisutni u svim fazama proviđenja postupka.
U razmatranju odnosa između istine i ljubavi, jasna smjernica dolazi iz nauka apostola Pavla, koji ovako potiče: »istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist « (Ef 4,15). Veritatem facientes in caritate: nije riječ samo u priklanjanju spekulativnoj istini, već u »činjenju istine«, odnosno istine koja mora prosvjetljivati svo naše djelovanje. A to se treba vršiti »u ljubavi«, koja je velika pokretačka snaga koja vodi do istinske pravde. Jednom drugom biblijskom rečenicom, sada onom svetog Ivana, pozvani ste biti »suradnici istine« (3 Iv 8). Benedikt XVI., koji je upravo te riječi uzeo kao svoje biskupsko geslo, istaknuo je u svojoj enciklici Caritas in veritate »potrebu sprege ljubavi i istine ne samo u smjeru „veritas in caritate“, koji je označio Sveti Pavao (Ef 4,15), nego i u onom suprotnom i komplementarnom: „caritas in veritate“. Istinu treba tražiti, pronaći i izraziti u „ekonomiji“ ljubavi, ali i ljubav treba shvatiti, vrednovati i provoditi u svjetlu istine« (br. 2).
Vaše djelovanje neka stoga bude pokretano uvijek onom pravom ljubavlju prema bližnjemu koja iznad svega traži njegovo vječno spasenje u Kristu i u Crkvi, što uključuje prianjanje uz istinu Evanđelja. Pronalazimo, dakle, horizont koji obuhvaća svu crkvenu pravnu djelatnost: salus animarum kao vrhovni zakon u Crkvi.[1] Na taj je način vaše služenje istini pravde doprinos ljubavi spasenju duša.
Okvir istine u ljubavi mogao bi obuhvatiti sve aspekte kanonskih procesa. Iznad svega, djelovanje različitih sudionika u postupku mora biti u potpunosti obilježeno stvarnom željom da doprinesu rasvjetljavanju pravedne presude, rigoroznom intelektualnom čestitošću, tehničkom kompetencijom i čistom savješću. Stalna težnja svih prema istini je ono što čini duboko usklađenom sveukupnu djelatnost sudova, slijedeći onu institucionalnu koncepciju postupka koju je magistralno opisao časni Pio XII. u svom Nagovoru Roti 1944.[2] Zajednički cilj svih djelatnika u postupcima, svakoga od njih u vjernosti vlastitoj ulozi, jest traženje istine, koje se ne svodi na puko profesionalno ispunjenje zadaće nego je izravan izraz moralne odgovornosti. U tome je glavna pokretačka sila ljubav koja nadilazi zahtjeve pravde kako bi, koliko je god to moguće, bila u službi cjelovitoga dobra osoba, bez iskrivljivanja svoje funkcije, nego vršeći je punom crkvenom sviješću.
Služenje istini u ljubavi mora sjati u cjelokupnom djelovanju crkvenih sudova te ga takvim treba cijeniti cijela crkvena zajednica, a posebno vjernici koji su na bilo koji način uključeni: oni koji traže sud o svome ženidbenom vezu; oni koji su optuženi za počinjenje kanonskog kažnjivog djela; oni koji se smatraju žrtvama teške nepravde; oni koji potražuju neko pravo. Kanonski postupci moraju ulijevati povjerenje koje proizlazi iz profesionalne ozbiljnosti, marljivog i promišljenog rada te iz uvjerene predanosti onome što se može i mora shvatiti kao istinski profesionalni poziv. Vjernici i cijela crkvena zajednica imaju pravo na pravilno i pravovremeno obavljanje proceduralnih funkcija, jer je to put koji utječe na savjesti i živote.
U tom svjetlu mora se osobito istaknuti istina, a time i dobrota i ljepota svih ureda i usluga povezanih s postupcima. Veritatem facientes in caritate: svi sudski djelatnici moraju raditi sukladno deontologiji koja se treba pažljivo proučavati i primjenjivati na kanonskome području, tako da postane uistinu uzorna. U tom smislu, stil inspiriran deontologijom mora prožimati i rad odvjetnika kad pomažu vjernicima u obrani njihovih prava, štiteći njihove interese, a da nikada ne prekorače ono što se u savjesti smatra pravednim i u skladu sa zakonom. te štite njihove interese, tako da nikada ne prekorače ono što se u savjesti smatra pravednim i u skladu sa zakonom. Promicatelji pravde i branitelji veze stupovi su u provođenju pravde i pozvani su da po naravi svojega poslanja štite javno dobro. Čisto birokratski pristup u tako važnoj ulozi očito bi potkapao potragu za istinom.
Suci, pozvani na tešku odgovornost određivanja što je pravedno, što je istina, ne smiju smetnuti s uma da »pravda hoda ukorak s mirom i u stalnom je i dinamičnom odnosu s njime. Pravda i mir teže dobru svakoga i svih, stoga zahtijevaju red i istinu. Bude li ugrožen jedan od ta dva elementa, oba posrću; kad je povrijeđena pravda, i mir je doveden u opasnost«[3] Promatramo li ga iz ove perspektive, sudac postaje mirotvorac koji doprinosi učvršćivanju jedinstva Crkve u Kristu.
Sam po sebi, postupak nije napetost između suprotstavljenih interesa, kao što se ponekad pogrešno shvaća, nego je nezamjenjivo oruđe za razlučivanje istine i pravde u konkretnom slučaju. Stoga je rasprava u sudskom procesu dijaloška metoda utvrđivanja istine. Specifičnost slučaja, zapravo, uvijek zahtijeva utvrđivanje činjenica i usporedbu razloga i dokaza koji podupiru različite stavove, na temelju pretpostavki valjanosti braka i nevinosti osumnjičenika, dok se ne dokaže suprotno. Stečeno pravno iskustvo pokazuje bitnu ulogu parničnog postupka i ključnu važnost faze prethodne istrage. Sudac, održavajući neovisnost i nepristranost, mora riješiti spor prema elementima i argumentima koji se pojavljuju tijekom suđenja. Nepoštivanje ovih osnovnih načela pravde i poticanje neopravdane nejednakosti u rješavanju sličnih situacija značajno je kršenje pravnog profila crkvenoga zajedništva.
Ova bi se razmatranja mogla primijeniti na svaku fazu postupka i na svaku vrstu pravnog slučaja. Na primjer, u kraćem postupku utvrđivanje ništavosti ženidbe pred dijecezanskim biskupom, očita priroda razloga za ništavost koja takav postupak omogućuje mora se pažljivo procijeniti, ne zaboravljajući pritom da će taj, propisno proveden postupak, trebati potvrditi ništavost ili utvrditi potrebu za provedbom redovnoga postupka. Stoga je bitno nastaviti proučavati i primjenjivati ženidbeno kanonsko pravo sa znanstvenom ozbiljnošću i vjernošću Učiteljstvu. To znanje je neophodno za rješavanje slučajeva prema kriterijima utvrđenima zakonom i sudskom praksom Rimske Rote, koji u većini slučajeva proglašavaju zahtjeve prirodnoga prava.
Dragi prijatelji, vaša je misija uzvišena i zahtjevna. Pozvani ste strogo čuvati istinu, ali bez krutosti, i ne propuštajući djelovati s ljubavlju. U toj ravnoteži, koja je zapravo duboko jedinstvo, mora se očitovati istinska kršćanska pravna mudrost. Želio bih zaključiti ova razmišljanja povjeravajući vaš rad zagovoru Gospe koja je Ogledalo pravde (Speculum Iustitiae), savršenom uzoru istine u ljubavi.
Hvala vam!
[1] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 1752.
[3] S. Giovanni Paolo II, Messaggio per la XXXI Giornata Mondiale della Pace, 1 gennaio 1998, 1. (sv. Ivan Pavao II., Poruka za XXXI. Svjetski dan mira, 1. siječnja 1998., 1).
Foto: VaticanVA
Foto: VaticanVA