Vijesti

Zahvaljujem Dekanu za ljubazne riječi te srdačno pozdravljam vas i sve one koji obnašaju službe dijeljenja pravde na Apostolskom sudu Rimske Rote. Ponovno želim naglasiti koliko cijenim vaš rad u službi Crkve i vjernika, osobito na području ženidbenih postupaka. Time činite mnogo dobra!

Danas želim podijeliti sa vama neka razmišljanja o ženidbi, jer je i u Crkvi i u svijetu prisutna velika potreba ponovnog otkrivanja značenja i vrijednosti ženidbenog saveza muškarca i žene na kojemu se temelji obitelj. Naime, nipošto sporedni aspekt krize koja pogađa tolike obitelji jest praktično, osobno i kolektivno neznanje o ženidbi.

Crkva je od svoga Gospodina primila poslanje da naviješta Radosnu Vijest, pa stoga rasvjetljuje i podupire i to »veliko otajstvo«: bračnu i obiteljsku ljubav. Cijela se Crkva može nazvati velikom obitelji, i na vrlo osobit način, kroz život onih koji tvore »kućnu crkvu«, prima i prenosi svjetlo Krista i njegova Evanđelja u obiteljsko okruženje. »Nasljedujući Krista koji je „došao“ na svijet „da služi“ (Mt 20,28), Crkva smatra služenje obitelji jednom od svojih bitnih zadaća. U tom su smislu, kako čovjek, tako i obitelj, „put Crkve“« (sv. Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 2. veljače 1994., 2).

Evanđelje obitelji upućuje nas na Božji plan stvaranja muškarca i žene, to jest na „početak“, prema Isusovoj riječi: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19,4-6). I to biti jedno tijelo uklapa se u Božji plan otkupljenja. Sveti Pavao piše: »Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu« (Ef 5,32). A sv. Ivan Pavao II. komentira: »Krist obnavlja prvobitni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene, i u slavljenju sakramentu ženidbe daje „novo srce“: tako supružnici ne samo da mogu nadvladati „tvrdoću srca“ (Mt 19,8),  već također mogu, i to nadasve, biti dionicima pune i konačne Kristove ljubavi novoga i vječnoga saveza koja je tijelom postala (Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 22. studenog 1981.; 20).

Prema Kršćanskoj objavi ženidba nije ceremonija ili društveni događaj, niti formalnost; nije ni neki apstraktni ideal: ona je jedna stvarnost sa svojom jasnom konzistencijom, a ne »puki oblik emocionalnog zadovoljenja koji se može graditi na bilo koji način i koji svatko može mijenjati po vlastitu nahođenju« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 24. studenog 2013.; 66).

Mogli bismo se upitati: kako je moguće da se dogodi tako sveobuhvatno sjedinjenje muškarca i žene, vjerno i trajno sjedinjenje iz kojega se rađa nova obitelj? Kako je to moguće s obzirom na granice i krhkost ljudskih bića? Dobro je da si postavljamo ta pitanja i dopustimo da nas zadivi stvarnost braka.

Isus nam daje jednostavan i istovremeno dubok odgovor: »Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19,6). Drugi Vatikanski koncil tvrdi da je sam Bog začetnik braka (usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 48), a to se odnosi na svaku pojedinu bračnu zajednicu. Naime, zaručnici slobodnom privolom daju život svojoj bračnoj zajednici, ali samo Duh Sveti ima moć od jednog muškarca i jedne žene učiniti jedinstveno postojanje. Štoviše, »Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve dolazi u susret kršćanskim supruzima po sakramentu ženidbe« (ibid., 48). Sve nas to dovodi do spoznaje da je svaka prava ženidba, pa i ona ne-sakramentalna, Božji dar supružnicima. Ženidba je uvijek dar! Bračna vjernost počiva na Božjoj vjernosti, bračna plodnost temelji se na Božjoj plodnosti. Muškarac i žena pozvani su prihvatiti taj dar i na njega uzvratiti slobodnim obostranim darivanjem sebe.

Ovo lijepo viđenje može izgledati kao utopija, jer se čini da ne uzima u obzir ljudsku krhkost, nepostojanost ljubavi. Nerazrješivost se često shvaća kao ideal, a sve više prevladava mentalitet da brak traje dok ima ljubavi. No, o kakvoj je ljubavi riječ? I ovdje je često u pitanju izostanak svijesti o pravoj bračnoj ljubavi, koju se svodi na sentimentalnu razinu ili na puka sebična zadovoljstava. Naprotiv, bračna je ljubav neodvojiva od samoga braka, u kojemu se krhka i ograničena ljudska ljubav susreće s uvijek vjernom i milosrdnom Božjom ljubavlju. Pitam se: može li postojati »dužna« ljubav? Odgovor se nalazi u Kristovoj zapovijedi ljubavi: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Ovu zapovijed možemo primijeniti na bračnu ljubav koja je također dar Božji. Moguće ju je vršiti jer On sam svojom milošću podupire supružnike: »ljubite se kao što sam ja vas ljubio«. Dar je to povjeren njihovoj slobodi, sa svim njenim ograničenjima i padovima, pa stoga ljubav muža i žene zahtijeva neprekidno pročišćavanje i sazrijevanje, obostrano razumijevanje i praštanje. Želim naglasiti ovo posljednje: krize se ne rješavaju prikrivanjem nego međusobnim opraštanjem.

Brak ne treba idealizirati, kao da postoji samo ako u njemu nema problema. Božji se plan, budući da je stavljen u naše ruke, uvijek ostvaruje na nesavršen način, pa ipak »Gospodinova prisutnost prebiva u stvarnoj i konkretnoj obitelji, sa svim njezinim svakodnevnim patnjama, borbama, radostima i izazovima. Kad se živi u obitelji, teško je pretvarati se i lagati, ne možemo se sakrivati iza maske. Ako je ta autentičnost prožeta ljubavlju, Gospodin ondje vlada svojom radošću i mirom. Duhovnost obiteljske ljubavi sastoji se od nebrojenih stvarnih, konkretnih gesta. U toj raznolikosti darova i susreta, po kojima sazrijeva zajedništvo, Bog se nastanjuje. Ta uzajamna predanost združuje »ljudske i božanske vrednote«, jer je puna Božje ljubavi. Konačno, bračna duhovnost je duhovnost veze u kojoj stanuje Božja ljubav« (Apostolska posinodalna pobudnica Amoris laetitia, 19. ožujka 2016; 315).

Potrebno je nanovo otkrivati trajnu stvarnost ženidbe kao vêza. Na taj se pojam ponekad gleda sa sumnjom, kao da je riječ o nečemu izvana nametnutom, o teretu, »omči« u suprotnosti s autentičnošću i slobodom ljubavi. No, ako se vêz shvaća upravo kao međusobna veza ljubavi, tada se on otkriva kao srž braka, kao Božji dar koji je izvor istinske slobode i čuvar bračnoga života. U tom smislu, »predženidbeni pastoral i pastoral braka trebaju prije svega biti pastorali ženidbenog vêza, s elementima koji pomažu i sazrijevanju ljubavi i prevladavanju teških trenutaka. To ne uključuje samo doktrinarna uvjerenja niti se ograničava na dragocjena duhovna blaga koje Crkva neprestano nudi, nego trebaju biti zastupljeni i praktični pristupi, dobri savjeti, prokušane strategije, psihološke smjernice« (ibid., 211).

Draga braćo i sestre, istaknuli smo da ženidba, Božji dar, nije ideal ili formalnost, nego da je ženidba, Božji dar, stvarnost sa svojom jasnom konzistencijom. Sada želim naglasiti kako je ona jedno dobro! Izuzetno dobro, dobro izuzetne vrijednosti za sve: za same supružnike, za njihovu djecu, za sve obitelji s kojima oni dolaze u dodir, za čitavu Crkvu, za cijelo čovječanstvo. Ona je dobro koje se širi, privlači mlade da se radosno odazovu bračnom pozivu, koje ohrabruje i neprestano nadahnjuje supružnike, koje donosi mnoge i raznovrsne plodove u crkvenoj zajednici i u civilnom društvu.

U kršćanskoj ekonomiji spasenja ženidba je, prije svega, glavni put prema svetosti samih supružnika, svetosti življenoj u svakodnevici: to je bitni aspekt Evanđelja obitelji. Znakovito je što Crkva danas neke bračne parove navodi kao primjere svetosti; mislim i na nebrojene supružnike koji se posvećuju i izgrađuju Crkvu onom svetošću koju sam nazvao »svetost iz susjedstva« (usp. Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 19. ožujka 2018.; 4-6).

Među brojnim izazovima s kojima se suočava obiteljski pastoral u susretu s problemima, ranama i patnjama svake pojedine osobe, sada mislim na bračne parove u krizi. Crkva, kako pastiri tako i ostali vjernici, prate ih s ljubavlju i nadom, nastojeći im pružati potporu. Pastoralni odgovor Crkve ima namjeru životno prenositi Evanđelje obitelji. U tom smislu, glavno sredstvo u suočavanju i prevladavanju krize je obnoviti svijest o daru primljenom u sakramentu ženidbe, o tom neopozivom daru, izvoru milosti na koju se uvijek možemo osloniti. U složenosti konkretnih situacija, koje ponekad zahtijevaju suradnju humanističkih znanosti, ovo svjetlo o vlastitom braku bitan je dio puta pomirenja. Tako krhkost, koja uvijek ostaje i prati bračni život, zahvaljujući snazi Duha Svetoga neće dovesti do raskida.

Draga braćo i sestre, uvijek njegujmo u sebi duh zahvalnosti Gospodinu za njegove darove; time ćemo pomoći i drugima da ga njeguju u raznim životnim situacijama. Neka nam to isprosi Gospa, vjerna Djevica i Majka Božje milosti. Zazivam darove Duha Svetoga na vaše služenje istini ženidbe. Od srca vas blagoslivljam. I molim vas, molite za mene. Hvala.