Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

Ženidba i brak okruženi su mnogim povezanostima: emotivnim, fizičkim, moralnim, duhovnim, osobnim. Nevaljanost ženidbe se odnosi samo na duhovnu povezanost potvrđenu od Boga. U sudskoj presudi ne želi se reći da od emotivnih, fizičkih, moralnih i osobnih povezanosti nije ništa postojalo ili da ništa od prošlosti između supružnika nije nikad postojalo. Sud presudom samo utvrđuje da je u jednoj ili u obje osobe u trenutku sklapanja ženidbe postojalo "nešto" što je priječilo valjano sklapanje ženidbe, tj. da je postojao neki nedostatak s obzirom na osobnu sposobnost stranaka (zapreke), ženidbenu privolu ili kanonski oblik. Već sam tužitelj/tužiteljica i prije presude u tužbi tvrdi da je sklopio/sklopila nevaljanu ženidbu i traži od suda provedbu postupka proglašenja ništavosti (nevaljanosti) ženidbe. Isto tako, za stranke koje uz pomoć pastira ili savjetnika dođu do spoznaje da se njihova ženidba ne može zvati ženidbom, nije ni opasno ni sramotno reći da je njihova ženidba ništava jer očito postoje neki elementi koji upućuju na nevaljanost sklopljene ženidbe.

Bolje je ostaviti prošlost iza sebe samo ako se ne osjećate sposobnima suočiti se s prošlošću i istinom. Postupak proglašenja ništavosti ženidbe nužno otvara činjenice prošlosti (rane) koje su nekada bolne za stranke. Čovjek koji se susretne sa svojom prošlošću, spremniji je susresti se sa svojom budućnošću. Ako se čovjek ne susretne s prošlošću, u budućnosti može učiniti nove, "stare" pogrješke. Susresti se s ranama prošlosti nije lako, ali kada im se približimo iskrena srca, mnoge osobe u tome nalaze korisno iskustvo. Neke od stranaka svjedoče da je istina i iznošenje predbračnih i bračnih činjenica za njih bilo pozitivno iskustvo za budućnost. Rane prošlosti zacjeljuju iznošenjem i dokazivanjem istine.

Ne. Sud ne dolazi lako do presude o ništavosti ženidbe jer to nije u njegovoj moći. Sud do presude može doći jedino („lako“) ako suci postignu dostatnu moralnu sigurnost da je određena ženidba nevaljano sklopljena na sam dan vjenčanja i to iz kanonskih razloga. Moralnu sigurnost suci postižu na temelju izjava stranaka u postupku, svjedoka, stručnih mišljenja, isprava, očevida... Na lakoću donošenja presude najviše utječe istina i sudjelovanje stranaka i svjedoka u postupku. Činjenice govore da se danas donosi više presuda o ništavosti ženidbe nego u prošlosti. Razlog tome leži u činjenici što sudovi zaprimaju više tužbi. Veći broj zaprimljenih tužbi upućuje na krizu kroz koju prolaze ženidba i obitelj. U naše vrijeme ženidba i obitelj prolaze fazu duboke preobrazbe koju možda nijedna druga svjetovna i vjerska ustanova danas nije dočekala, privlačeći, „između svjetlosti i tame“, veoma žive brige onih koji su zainteresirani za sudbinu čovjeka i društva u kojem čovjek živi. Mnoge obitelji takav položaj žive vjerne vrjednotama koje su temelj obiteljske ustanove. Druge su pred svojim zadaćama i dužnostima zapale u nesigurnost i smućenost ili čak u sumnju i neznanje s obzirom na duboki smisao i istinu o bračnom i obiteljskom životu.

Statistika u ovom slučaju ne govori apsolutno ništa. Ako netko dobije presudu u kojoj je utvrđena ništavost ženidbe, to isključivo ovisi o dokazima koji pokazuju ništavost sklopljene ženidbe. Naime, postoje i slučajevi podnošenja zahtjeva koji su temeljeni na „zadovoljavanju različitih osobnih interesa“ stranaka, a ne na otkrivanju „istine stvari“. Stoga statistika za pojedinačni slučaj, posebno ako netko želi podnijeti zahtjev koji je utemeljen, apsolutno ništa ne govori.

Ne. Papi je, naime, pridržan sud samo u ženidbenim parnicama državnih poglavara. Svatko u načelu ima pravo pokrenuti parnicu pred sudištem Apostolske Stolice, Rimskom rotom. No, zbog enormnih troškova koje bi iziskivalo prevođenje spisa te putovanje stranaka i svjedoka u Rim, Rimska rota rješava vrlo ograničen broj parnica, najviše u prizivnim stupnjevima. Parnice za utvrđivanje nevaljanosti crkvene ženidbe rješavaju uglavnom biskupijski, međubiskupijski ili regionalni mjerodavni sudovi koji postoje u cijeloj Crkvi, pa tako i u Hrvatskoj.

Ne. Postupak utvrđivanja ništavosti ženidbe nije istraživanje Crkve o pojedinim ženidbama. Kad bi to bilo istraživanje Crkve, to bi značilo da Crkva treba izvoditi sudski postupak, pisati tužbu, tražiti svjedoke… Naprotiv, crkveni sud na zahtjev stranke provodi postupak. Tužitelj/tužiteljica traži od Suda posredovanje. Na tužitelju/tužiteljici leži teret dokazivanja, a na temelju dokaza koje će stranke podastrijeti sudu, donijet će se presuda. No i sudac ima ovlast tražiti i druge dokaze koje stranke nisu podastrle Sudu.

U kanonskome uređenju Katoličke Crkve nema „poništenja“ ni „rastave“ ženidbe. Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691) i Parnicama rastave ženidbenih drugova (kann. 1692-1696). Kod rastave ženidbenih drugova riječ je o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkoga ženidbenoga života. Razlog zakonite rastave jest preljub. U toj se situaciji s pravne strane trebaju ispuniti određeni uvjeti: 1) preljub mora biti stvaran (materijalno, formalno i moralno); 2) ne smije se dogoditi izričitim ili prešutnim, jasnim ili uključivim odobrenjem ili pristankom ženidbenog druga; 3) drugi ženidbeni drug ne smije dati povoda za preljub; 4) drugi ženidbeni drug ne smije sam počiniti preljub u svrhu „uzajamnog izravnavanja“; 5) da ženidbeni drug nije izričito ili prešutno oprostio preljub. Uz ispunjenje ovih uvjeta, ženidbeni drug mora se obratiti mjerodavnoj crkvenoj vlasti i zatražiti rastavu. Isto tako, razlozi za rastavu su: a) ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu; b) ako na drugi način čini preteškim zajednički život. Ti razlozi opravdavaju rastavu koju ipak, po sebi, mjesni ordinarij treba odobriti odlukom jer se rastava, premda je opravdana, ne može svesti samo na privatnu stvar ženidbenih drugova. Po prestanku razloga rastave, ženidbeni drugovi trebaju ponovno uspostaviti zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije. U svjetovnim je uređenjima dopuštena osobna rastava ženidbenih drugova kako u sudskom, tako i u suglasnom obliku. U kanonskom uređenju suglasna rastava preko privatnog sporazuma nije dopuštena. Isto tako, činjenična rastava nema nikakvu pravnu vrijednost. Rastava po samoj svojoj naravi, pravno i moralno, zahtijeva zahvat mjerodavne vlasti, pa i u slučaju „ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu ili ako na drugi način čini preteškim zajednički život“. Nakon zakonite rastave ostaje obveza roditelja uzdržavati i odgajati djecu. Dužnost je zajednička, obvezuje oca i majku, kako zajedno tako i pojedinačno. Rastava ženidbenih drugova uz trajanje ženidbenog veza ne daje strankama mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe.

Rastavljeni ili razvedeni vjernici koji dvoje o valjanosti svoje ženidbe ili su uvjereni u njenu ništavost trebali bi najprije u predprocesnoj ili pastoralnoj istrazi vidjeti ulazi li „njihov slučaj“ u neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe. Savjet za to mogu potražiti kod vlastitog župnika ili župnika vjenčanja ili crkvenog odvjetnika ili u uredu pri sudu, ako je takav ured uspostavljen. Ako se u predprocesnoj istrazi dođe do zaključka da postoji pravni temelj za pokretanje parnice, odnosno da postoji kanonski razlog ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom već od trenutka slavlja, te ako postoje dostatni dokazi, može se pristupiti pisanju tužbe koju treba podnijeti mjerodavnom sudu. Potrebno je napomenuti da ništavih ženidbi nema mnogo jer se prije vjenčanja treba učiniti sve da se slavi ne samo dopuštena i valjana ženidba, nego i uspješna i sretna.

Obratite se promicatelju pravde i u pisanoj formi izložite mu cijeli slučaj. Isto vrijedi i za župljane.

Brak u krizi, problemi koji su nastali nakon sklapanja ženidbe, različitost karaktera, preljub u braku, civilna rastava, nemogućnost primanja sakramenata ispovijedi i pričesti, nemogućnost kumovanja, novo civilno vjenčanje, nisu dovoljni razlozi za pokretanje tužbe. Naime, osoba mora imati pravni temelj za pokretanje parnice, tj. kanonski razlog ništavosti ženidbe. Ako u određenome slučaju ne postoji pravni temelj, sudac će takvu tužbu odbaciti, a stranka će nepotrebno snositi sudske troškove. Jedini ispravni trenutak za podnošenje tužbe je trenutak kada se u savjetodavnome razgovoru nazre postojanje pravnoga temelja, tj. postojanje kanonskoga razloga i dostatnih dokaza za pokretanje parnice proglašenja ništavosti ženidbe. Ako je stranka uvjerena da postoji kanonski razlog i da ima dokaze koje može podastrijeti sudu, tada je dobro što prije predati propisno sastavljenu tužbu i potrebne priloge mjerodavnome sudu.

Prije dolaska na sud korisno je i potrebno razgovarati s vlastitim župnikom, tj. župnikom boravišta ili prebivališta tužitelja/tužiteljice, o postojanju pravnoga temelja, odnosno razlozima zbog kojih se može podnijeti tužba. U slučaju pokretanja parnice, razgovor sa župnikom je važan i zbog svjedočanstva o istinoljubivosti i vjerodostojnosti tužitelja/tužiteljice te zbog upućivanja i/ili izdavanja vjenčanoga lista, krsnoga lista, postupka za ženidbu… Korisne informacije i savjeti s obzirom na postojanje pravnoga temelja mogu se dobiti u crkvenim obiteljskim savjetovalištima. Pravnu pomoć bilo bi dobro zatražiti i od pojedinih crkvenih pravnika ili osoba koje su stručne u području kanonskoga prava (npr. teolog, vjeroučitelj, kateheta...). Pravna pomoć može se zatražiti i pri uredu za savjetovanje, ako sud takav ured ima uspostavljen. Nije potrebno dolaziti na sud prije nego što se ostvare ove pretpostavke.

Ako stranka sama ne može razaznati postoji li u njezinom slučaju kanonski razlog ništavosti ženidbe tada je potrebno obratiti se odvjetniku. Zbog potreba obiteljskog pastorala pri Međubiskupijskom sudu prvog stupnja u Zagrebu uspostavljen je Ured za davanje savjeta o mogućnosti i načinu postupanja za pokretanje parnice o ništavosti ženidbe i drugih ženidbenih postupaka. Službu davanja savjeta obnašaju stalni odvjetnici i savjetnici imenovani pri Sudu, a samo u iznimnim slučajevima, kad to potreba zahtijeva, i službenici Suda. Pravni savjet moguće je dobiti ako je obavljen prethodni savjetodavni razgovor s vlastitim župnikom te ako je riječ o slučaju ili parnici koja je u mjerodavnosti Suda. Pravni savjet moguće je tražiti u svrhu: 1. otkrivanja nekog od kanonskih razloga ništavosti ženidbe; 2. pomoći kod sastavljanja tužbe i prikupljanja priloga tužbi; 3. pružanja cjelokupne pravne pomoći tijekom odvijanja parnice (od urudžbiranja tužbe do izricanja presude ili podnesenog priziva); 4. pružanja jednokratne pravne pomoći tijekom odvijanja parnice (npr. odluka o prihvaćanju tužbe, odluka o formulaciji dvojbe, odluka o prijelazu u dokazni postupak, uvid u spise parnice, iznošenje obrane i primjedbi, priziv na presudu i sl.). Traženje termina za dolazak u Ured isključivo je ponedjeljkom i četvrtkom od 11.00 do 13.00 sati na tel.: 01/4894-810.

Tužba za redoviti sudski postupak mora: 1. naznačiti suca od kojeg se zahtijeva obrana vlastitih prava. Dovoljno je navesti naziv i adresu suda pred kojim se pokreće parnica (npr. Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Zagrebu, Kaptol 31, Zagreb); 2. naznačiti objekt zahtijevanja (npr. proglašenje ništavosti ženidbe); 3. naznačiti ženidbu o kojoj je riječ (kada i gdje je sklopljena, između kojih osoba - navesti potpune podatke o oba ženidbena druga); 4. precizirati temelj ili pravni naslov zahtjeva, izloživši barem općenito činjenice i dokaze kojima se potvrđuje ono što se tvrdi. U tužbi treba jasno navesti kanonski razlog ili kanonske razloge nevaljanosti ženidbe i na čijoj se strani nalaze. Predmet spora mora proizlaziti iz tužbe, mora u tužbi biti obrazložen i moraju biti bar općenito za njega navedeni dokazi. U parnicama proglašenja ništavosti ženidbe kanonski razlog ništavosti ženidbe mora postojati u trenutku davanja i primanja privole (u trenutku vjenčanja); 5. naznačiti prebivalište ili boravište tužitelja/tužiteljice (adresu i kontakt podatke); 6. naznačiti prebivalište ili boravište tužene stranke (adresu i kontakt podatke); 7. biti vlastoručno potpisana od tužitelja/tužiteljice, s naznakom dana, mjeseca i godine (u redovitom postupku tužba može biti potpisana od tužene stranke, a u slučaju da se namjerava ući u kraći postupak pred biskupom tužba mora biti potpisana i od tužene stranke ili mora postojati pisana suglasnost).

Tužba za kraći postupak pred biskupom, osim svega onoga što mora sadržavati kod redovitog postupka, mora: 1. biti podnesena od oba ženidbena druga ili od jednog ženidbenog druga uz suglasnost drugoga; 2. kratko, cjelovito i jasno iznijeti činjenice na kojima se zahtjev temelji; 3. navesti dokaze koje sudac može odmah prikupiti; 4. sadržavati u prilogu isprave na kojima se zahtjev temelji (među dokaznim sredstvima koja podupiru tužbu moraju biti svi medicinski dokumenti koji očito čine nekorisnom provedbu službenog vještačenja).

Zahtjev treba biti računalno napisan, a vlastoručno potpisan, kako bi sud bio što sigurniji u sadržaj tužbe. Sudac može dopustiti usmeni zahtjev kad god je stranka spriječena podnijeti pisanu tužbu (npr. zbog bolesti ili invaliditeta); ipak u tom slučaju sudac mora naložiti bilježniku da napismeno sastavi spis koji se treba pročitati stranci i koji ona mora potvrditi, a koji zamjenjuje pisanu tužbu stranke sa svim pravnim učincima.

Tužbu je potrebno predati osobno ili preko zastupnika, uz prethodni telefonski dogovor za urudžbiranje. Na dan urudžbiranja tužbe, tužitelj/tužiteljica je dužan/dužna donijeti uredno sastavljenu tužbu i sve potrebne priloge.

Tužbi je potrebno priložiti: 1. vjenčani list iz župe vjenčanja (original); 2. postupak za ženidbu iz župe vjenčanja (kopija); 3. presudu brakorazvodne parnice općinskoga suda (kopija); 4. krsne listove tužitelja/tužiteljice i tužene stranke (originali); 5. svjedočanstvo o istinoljubivosti, tj. preporuku vlastitoga župnika za tužitelja/tužiteljicu; 6. popis svjedoka, s naznakom podataka o svakom svjedoku: ime, prezime, adresa i telefon, u kakvom ste odnosu (rodbina, prijatelji, poznanici…) te o čemu pojedini svjedok može posvjedočiti s obzirom na kanonski razlog ništavosti ženidbe.

Tužbi se može priložiti: a) službenu dokumentaciju koja potkrjepljuje tužbu (zdravstvenu, sudsku, policijsku, centra za socijalnu skrb, ustanova za karitativno djelovanje i društvenu skrb i sl.); b) druge dokaze koji potkrjepljuju ono što se tvrdi u tužbi (privatne i/ili javne isprave, osobnu korespondenciju, audio-vizualne zapise, tonske zapise, fotografije, ispis sms poruka i/ili elektroničke pošte i sl.); c) preporuke drugih osoba o istinoljubivosti i vjerodostojnosti tužitelja/tužiteljice (npr. župnih vikara, rektora crkava, kapelana, duhovnih voditelja, voditelja vjerničkih društava i dr.).

Sud na dan urudžbiranja tužbe poduzima: a) predlaganje pomirenja ženidbenih drugova. Obveza je suca pokušati izmiriti ženidbene drugove kad god nazre ikakvu nadu u dobar ishod, uvijek poštujući pravednost. Očito je u tom pokušaju isključena svaka nagodba ili sporazum. Pomirenje je moguće samo u slučaju: 1) da ženidbeni drugovi ukrijepe ženidbu, ako je ništavost sigurna ili dvojbena; 2) da ženidbeni drugovi uspostave zajednički ženidbeni život, ako se ustanovi da je ženidba stvarno valjana. U tom pokušaju sudac je dužan upotrijebiti sva „pastoralna sredstva“ koja su mu na raspolaganju; b) utvrđivanje pravne sposobnosti nastupanja tužitelja/tužiteljice na sudu; c) upoznavanje s redom rješavanja predmeta i sa sadržajem oglasne ploče suda; d) potpisivanje Izjave tužitelja/tužiteljice o ostvarenju predprocesnih radnji; e) izdavanje potvrde o urudžbiranju tužbe.

U redovitom sudskom postupku tuženu je stranku korisno informirati o namjeri pokretanja tužbe i potaknuti je na suradnju u postupku, u otkrivanju istine. Ako se tužba prihvati, za sud je dobro čuti „istinu“ s obje strane. Ženidba se tiče dviju osoba pa obje imaju pravo znati o namjeri podnošenja tužbe. Tužitelj/tužiteljica treba sam(a) prosuditi o korisnosti informiranja. Informacija o namjeri podnošenja tužbe može smanjiti šok kod druge stranke kad zaprimi odluku o prihvaćanju tužbe i kopiju tužbe, tj. sadržaj tužbe. Sud ne utvrđuje tko je u konkretnom slučaju više ili manje kriv za prekid bračnog zajedništva. Za sud i za postupak utvrđivanja ništavosti ženidbe bitne su činjenice koje se odnose na valjanost ili nevaljanost sklopljene ženidbe. U slučaju vođenja kraćeg postupka pred biskupom, tužena stranka mora potpisati tužbu ili uz tužbu mora biti priložena pisana suglasnost drugog ženidbenog druga o vođenju parnice.

Da. Tužena stranka, ako nije potpisala tužbu, dobit će presliku Vaše tužbe. Tužena stranka mora biti upoznata s razlozima osporavanja valjanosti ženidbe i ima pravo na obranu.

Da. Pravo pobijanja ženidbe imaju oba ženidbena druga. Za vođenje kraćeg postupka pred biskupom, sudjelovanje oba ženidbena druga je nužno.

Teret dokazivanja leži na tužitelju/tužiteljici, tj. onome tko pobija valjanost ženidbe. Već sama tužba mora bar općenito sadržavati dokaze o ništavosti ženidbe.

Potreban je, ali sudac može u pojedinačnom slučaju zaključiti, ako smatra potrebnim, da se postupak odvija i bez presude brakorazvodne parnice općinskoga suda.

Niti jedan svećenik ne može prihvatiti datum slavlja sakramenta ženidbe prije nego što se od suda, odnosno mjesnoga ordinarija, dobije presuda ili odluka o proglašenju ništavosti ženidbe. Proglašenje ništavosti ženidbe mora se upisati u matice vjenčanih i krštenih. Posebno se ne smije dogovarati datum slavlja nove ženidbe ako bi u presudi bila postavljena zabrana sklapanja nove ženidbe.

Mjerodavni sud prvoga stupnja je: 1. sud mjesta u kojemu je slavljena ženidba; 2. sud mjesta u kojemu jedna ili obje stranke imaju prebivalište ili boravište; 3. sud mjesta u kojemu se stvarno treba prikupiti većina dokaza.

U Zagrebu djeluju Međubiskupijski sud prvoga stupnja i Međubiskupijski prizivni sud. U Splitu djeluje Crkveni interdijecezanski sud prvoga stupnja i Crkveni interdijecezanski sud drugoga stupnja. U Rijeci djeluje Interdijecezanski ženidbeni sud prvoga stupnja, u Zadru Nadbiskupijski sud prvoga stupnja, a u Đakovu Međubiskupijski sud prvoga stupnja. Adrese svih sudova u Hrvatskoj možete naći na našoj mrežnoj stranici.

Sud je ustrojen prema odredbama Zakonika kanonskoga prava. Na sudu se mogu sresti: sudski vikar (predsjednik suda), suci, branitelj veze, promicatelj pravde, zastupnik, odvjetnik, kancelar, bilježnik, sudski vještaci, tumači i suradnici. U svakoj parnici prisutna su: 1) tri suca, 2) jedan branitelj veze, 3) bilježnik. Stranka može sebi postaviti i odvjetnika.

U svakoj parnici sudjeluju suci, branitelj veze, bilježnik, a od slučaja do slučaja promicatelj pravde, odvjetnici, vještaci i tumači.

Svaki dijecezanski biskup dužan je za svoj biskupijski sud postaviti jednoga sudskog vikara (predsjednika suda) ili oficijala s redovitom vlašću suđenja. Biskupijski sudski vikar tvori jedan sud s biskupom. Za sudove, bilo biskupijske bilo međubiskupijske, trebaju se postaviti suci. Zadaća sudskog vikara i sudaca je suditi u parnicama za koje su mjerodavni prema kanonskim propisima.

U parnicama o ništavosti ženidbe uvijek se zahtijeva nazočnost branitelja veze. Njegova je dužnost, u svakom stupnju suđenja, predlagati bilo koju vrstu dokaza, protivljenja i izuzeća koji, sačuvavši istinitost stvari, doprinose zaštiti ženidbene veze. Nikada ne smije djelovati u prilog ništavosti ženidbe. Branitelj veze ima zadaću braniti ženidbenu vezu, zaštititi da bude viđena istina stvari i da se saslušaju sve strane u postupku. U kanonskim postupcima u kojima je u pitanju javno dobro, mora biti prisutan promicatelj pravde kako bi štitio javno dobro.

Odvjetnik i zastupnik dužni su po svojoj službi štititi prava stranke. Dužnost zastupnika je predstavljanje stranke, podnošenje tužbe i utoka sudu, primanje priopćenja suda te obavještavanje stranke o stanju parnice, a sve što se tiče obrane uvijek je pridržano crkvenom odvjetniku.

U parnicama o spolnoj nemoći ili o nedostatku privole zbog duševne bolesti ili nesposobnosti (usp. kan. 1095), sudac je pozvan poslužiti se djelom jednog ili više stručnjaka (npr. psihologa, psihijatra, ginekologa…), osim ako se iz okolnosti očito vidi da je to nekorisno. U ostalim parnicama pomoć stručnjaka treba se upotrijebiti kad se god prema odredbi suca zahtijeva njihovo ispitivanje i mišljenje, utemeljeno na pravilima struke ili znanosti, da bi se dokazala neka činjenica ili razjasnila prava narav neke stvari, kao na primjer ako treba ispitati vjerodostojnost nekog spisa. Stručnjak u svojem mišljenju mora odgovoriti, prema načelima vlastite struke i znanosti, na pojedine točke koje je sudac odredio svojom odlukom i pri tome paziti da ne prijeđe granice svoje zadaće sudovima čije donošenje pripada sucu.

Bilježnik bilježi sva svjedočanstva i svojim potpisom potvrđuje njihovu vjerodostojnost. Pripada mu briga da se spisi suda sastavljaju i otpremaju prema sučevom nalogu te da se čuvaju u arhivu. Bilježnik ima zadaću unijeti u zapisnik sve spise koji prispiju sudu; unijeti u zapisnik početak, tijek i završetak svake parnice; primiti isprave koje stranke podnesu; otpremiti pozive i dopise; skrbiti za pripravu sažetaka postupaka i njihovu dostavu sucima; čuvati spise i isprave svake parnice; poslati njihov primjerak, potvrđen oznakom vjerodostojnosti, ako se ulaže priziv ili po službenoj dužnosti prizivnom sudu; čuvati u arhivu suda izvorni primjerak spisa i isprava; potvrditi primjerak svakog spisa ili isprave znakom vjerodostojnosti na zakonit zahtjev onoga koji je zainteresiran; vratiti isprave.

Stranka može tražiti izuzeće u slučajevima kada bi sudac prihvatio vođenje parnice u kojoj bi bio zainteresiran zbog krvnog srodstva ili tazbine u bilo kojem stupnju ravne loze i do četvrtog stupnja pobočne loze, ili zbog zaštitništva i skrbništva, bliskog prijateljstva, velikog neprijateljstva, ili radi stjecanja koristi ili izbjegavanja štete, ili u kojem postoji bilo kakva utemeljena sumnja u njegovu osobnu naklonost koja može na njega pasti. O izuzeću odlučuje sudski vikar; ako se zahtijeva njegovo izuzeće, o tome odlučuje biskup voditelj. No, ne može se smatrati utemeljenim izuzeće predloženo protiv čina koje su zakonito izvršili sudac ili neki drugi službenik suda.

Podnesena i urudžbirana tužba ne znači i da je tužba prihvaćena. Tužbu odlukom prihvaća ili odbacuje sudski vikar. Tužba se može odbaciti: 1. ako sudac ili sud nisu mjerodavni; 2. ako je nedvojbeno sigurno da tužitelj nema pravne sposobnosti nastupati na sudu; 3. ako tužba ne izriče pred kojim se sucem parnica pokreće; ako se ne naznačuje što se zahtijeva i od koga se zahtijeva; ako ne naznačuje na koje se pravo tužitelj oslanja i bar općenito činjenice i dokaze kojima se potkrjepljuje ono što se tvrdi; ako nije potpisana od tužitelja ili njegova zastupnika s naznakom dana, mjeseca i godine te mjesta u kojemu tužitelj ili njegov zastupnik stanuju ili za koje izjave da će, radi primanja spisa, u njemu prebivati; 4. ako je iz same tužbe posve jasno da zahtjev nema nikakva temelja i da nije moguće da se tijekom postupka pokaže neki temelj. Ako je tužba odbačena zbog nedostataka koji se mogu ispraviti, tužitelj može ponovno podnijeti istom sucu novu, propisno sastavljenu tužbu. Protiv odbacivanja tužbe stranka ima uvijek neokrnjeno pravo da u roku deset iskoristivih dana uloži razlozima potkrijepljen utok.

Ne. Odluka o prihvaćanju tužbe ne garantira da će se tijekom postupka utvrditi ništavost ženidbe.

U odluci kojom se tužba prihvaća sudski vikar naredi da se primjerak priopći branitelju veze i, ako tužbu nisu potpisale obje stranke, tuženoj stranci, dajući joj rok od petnaest dana da iznese svoje mišljenje o zahtjevu. Kada prođe navedeni rok, nakon što je, ako i koliko god to smatra prikladnim, drugu stranku ponovno upozorio da očituje svoje mišljenje o tužbi te saslušavši branitelja veze, sudski vikar odlukom odredi formulaciju dvojbe i odluči treba li se parnica voditi redovitim ili kraćim postupkom. Ta odluka se odmah priopći strankama i branitelju veze. Ako parnicu treba voditi redovitim postupkom, sudski vikar istom odlukom uspostavlja sudsko vijeće. Formulacija dvojbe mora odrediti iz kojeg se razloga ili iz kojih se razloga osporava valjanost ženidbe. Ako se pak odredi vođenje kraćeg postupka, sudski vikar istom odlukom kojom utvrđuje formulaciju dvojbe imenuje istražitelja i prisjednika te na sjednicu, koja se mora održati u roku od trideset dana, poziva sve one koji na njoj trebaju sudjelovati. Kada stranke prihvate odluku o formulaciji dvojbe ili dvojbi, odnosno ako u roku deset dana od priopćavanja odluke stranke ništa ne prigovore, predsjednik ili izložitelj novom odlukom određuje istraživanje parnice i poziva stranke na preslušanje.

Kod parnica o ništavosti ženidbe najčešće se primjenjuje redoviti sudski postupak. Redovito parnično suđenje odvija se kroz pet različitih faza: uvođenje parnice, istražna i dokazna faza, raspravna faza, odlučujuća faza i završna faza. Uvođenje parnice obuhvaća podnošenje tužbe i utvrđivanje predmeta spora. Iz tužbe mora jasno proizlaziti kanonski razlog ništavosti ženidbe, tj. moraju se izložiti barem općenito činjenice i dokazi kojima se potvrđuje ono što se tvrdi. Kad zaprimi tužbu, sudski vikar, ako smatra da tužba ima nekog temelja, donosi odluku o prihvaćanju tužbe i naredi da se primjerak priopći branitelju veze te tuženoj stranci, dajući joj rok da iznese svoje mišljenje o zahtjevu. Kada prođe navedeni rok, sudski vikar svojom odlukom odredi formulaciju dvojbe. U istražnoj fazi parnice preslušavaju se stranke u postupku (tužitelj i tužena stranka), a u dokaznoj fazi parnične stranke podnose dokaze (npr. preslušavaju se svjedoci, dostavljaju isprave, ako je potrebno pristupa se vještačenju stranaka i dr.). Nakon istraživanja parnice, strankama se daje pravo uvida u spise parnice. Ta se faza završava zaključenjem dokaznoga postupka. U raspravnoj fazi stranke u parnici podnose svoje obrane i primjedbe, kojima se dodaju primjedbe branitelja veze i promicatelja pravde, ako sudjeluje u suđenju. Po završetku rasprave, predsjednik sudskoga vijeća utvrđuje koji će se dan i sat sastati suci da bi donijeli odluku. Nakon što se zazove Božje ime, suci redom iznesu zaključke i utvrđuje se što treba stajati u odredbenom dijelu presude, tj. je li ništavost ženidbe dokazana ili nije dokazana. Nakon što se sastavi presuda, dostavlja se strankama u postupku. Presuda, kojom je prvi put ženidba proglašena ništavom, postaje izvršna nakon isteka određenih rokova. Stranka koja se smatra oštećenom, a isto tako promicatelj pravde i branitelj veze, imaju pravo podnijeti ništovnu žalbu protiv presude ili priziv protiv iste.

Istraživanje parnice ili dokazna faza je razdoblje u kojoj parnične stranke podnose svoje dokaze i rješavaju uzgredne sporove koji bi se eventualno mogli pojaviti. Prihvaćanje tužbe ne garantira tužitelju/tužiteljici da će se tijekom postupka utvrditi ništavost ženidbe. Na osnovi provedenog istražnog i dokaznog postupka dolazi se do moralne sigurnosti. Suci dostatnu moralnu sigurnost o ništavosti ženidbe mogu steći jedino na temelju dokaza: ispitivanje stranaka, svjedoka, isprava, stručnjaka (vještaka: psihologa, psihijatra, ginekologa…). Teret dokazivanja leži na tužitelju/tužiteljici koji/koja napada valjanost ženidbe.

Nisu slična. Na crkvenom sudu u redovitom sudskom postupku za vrijeme preslušanja tužitelj, tužena stranka i svjedoci nisu prisutni u isto vrijeme, osim ako sudac procijeni da je to nužno. Ono što se izjavljuje tijekom preslušanja ulazi u zapisnik koji na kraju preslušanja potpisuju svi prisutni. Tužitelj, tužena stranka i svaki svjedok preslušavaju se zasebno. U slučaju kraćeg postupka pred biskupom, sudac istražitelj treba na jednom ročištu prikupiti sve potrebne dokaze.

Stranke i svjedoci u postupku prije ili poslije preslušanja polažu propisanu prisegu „da će govoriti istinu“ ili „da su govorili istinu“.

Ne može se unaprijed reći koliko će trajati preslušanje. To ovisi o predmetima spora, o dinamici vaše bračne zajednice i nastojanju da se kaže sva istina.

Na preslušanju ćete biti pitani o činjenicama koje se odnose na predmet spora, na „ženidbu u nastajanju“ (npr. obiteljsko okruženje, način kako ste se upoznali, način na koji se „veza“ razvijala, vrijeme zaruka, vrijeme neposredne priprave za brak, kada ste odlučili sklopiti ženidbu, motivi sklapanja ženidbe, stanje u kojem ste sklopili ženidbu, samo slavlje…) i na “ženidbu kao stanje“ zajedničkoga života (život nakon sklapanja ženidbe, bračne krize, razlozi kriza, kvaliteta međusobne komunikacije, o izvršavanju ženidbenih obveza, razlozima prekida bračnoga zajedništva…).

Nije dobro ako tužena stranka ne želi surađivati u postupku ili ako namjerno otežava i odugovlači postupak. Ako se tužena stranka, koja je zakonito pozvana na sud, ne odaziva, ne odgovara na poziv, ne javlja se, predsjednik sudskoga vijeća, nakon što pita za mišljenje branitelja ženidbenoga veza, proglašava je odsutnom sa suđenja (oglušnicom) i parnica se nastavlja do donošenja presude. Nesudjelovanje tužene stranke u postupku smanjuje mogućnost utvrđivanja činjenica na temelju kojih se može doći do moralne sigurnosti u donošenju presude.

Od velike je koristi i izuzetno je važno da se bračni drug pojavi na sudu. Da bi se postigla potrebna moralna sigurnost kod sudaca, došlo do istine stvari i donijela presuda, za sud je bitno saslušati obje strane. Stoga je vrlo korisno potaknuti drugu stranu u sudskom postupku da se odazove na preslušanje, dostavlja sudu dokaze, iznosi istinu i da u potpunosti surađuje.

Tužitelj/tužiteljica treba sve učiniti da sazna boravište i prebivalište tužene stranke. Tužitelj/tužiteljica može se obratiti za pomoć i mjerodavnim civilnim tijelima. Bez adrese prebivališta i boravišta, sud ne može stranci uputiti poziv na sud i ostvariti bitan uvjet za odvijanje postupka, a to je dostava tužbe tuženoj stranci i usklađivanje formulacije dvojbe (usklađivanje predmeta spora).

Vaš bračni drug ima pravo opirati se ili pobijati ništavost ženidbe, kao što Vi imate pravo napasti valjanost sklopljene ženidbe. Vaš bračni drug ima pravo na obranu, postavljanje odvjetnika, imenovanje svjedoka, iznošenje istine viđene »svojim očima«… Za sud su važni dokazi na temelju kojih suci mogu steći moralnu sigurnost o ništavosti ženidbe.Vaš bračni drug ima pravo opirati se ili pobijati ništavost ženidbe, kao što Vi imate pravo napasti valjanost sklopljene ženidbe. Vaš bračni drug ima pravo na obranu, postavljanje odvjetnika, imenovanje svjedoka, iznošenje istine viđene „svojim očima“… Za sud su važni dokazi na temelju kojih suci mogu steći moralnu sigurnost o ništavosti ženidbe.

Ne može. Ako je netko pokrenuo parnicu, nitko, pa ni jedna crkvena vlast, ne može zaustaviti njezino odvijanje. Ako se bračni drug želi opirati proglašenju ništavosti ženidbe, to isključivo može činiti unutar postupka na temelju izjava i pisanih podnesaka. Podnositelj zahtjeva može u bilo kojemu stupnju suđenja odustati od daljnjega tijeka parnice, napose ako tijekom postupka uvidi da nema dovoljno kvalitetnih dokaza.

Ne, to ne znači da Vam sud ne vjeruje. Sud Vama vjeruje, no svatko od nas vidi istinu i činjenice koje su za postupak važne „svojim očima“. Sud treba čuti istinu s obje strane budući da se ženidba, a onda i postupak proglašenja ništavosti ženidbe, tiče obiju strana.

Ne. Crkveni sud nije ni u kojem slučaju ovlašten suditi na moralnom području. Isto tako ne pripada mu odlučivati o tome tko je imao pravo, tko je bio uzrok bračne krize ili propasti braka. U presudi se ne odlučuje na temelju podjele pogrješaka, prekida, sukoba, krivnje, nego isključivo o tome je li u konkretnom slučaju sklopljena ženidba ništava zbog jednoga ili više razloga ništavosti koje predviđa kanonsko pravo, a koji se na početku postupka postavljaju kao predmet suđenja.

Potrebno je predložiti svjedoka koliko Vi smatrate da je najbolje za Vas. Iskaz jednoga svjedoka ne može dati potpuni dokaz, osim ako se radi o službenom svjedoku koji daje izjavu o stvarima što ih je vršio po službenoj dužnosti ili ako okolnosti stvari i osoba savjetuju što drugo. Dva svjedoka upoznata sa situacijom bolje su rješenje nego nekoliko njih koji znaju nešto ili ne znaju ništa. U sudskoj praksi obično je dobro da postoji tri ili pet svjedoka koji mogu svjedočiti o predmetu spora i o vašem poznavanju prije, za vrijeme i nakon sklopljene ženidbe.

Stranka može zahtijevati isključenje svjedoka ako se prije ispitivanja svjedoka dokaže opravdan razlog za isključenje. Isključenje treba podnijeti u roku. Isključenje svjedoka, koje se traži od suca, moguće je uz dva uvjeta: 1) da zahtjev bude obrazložen opravdanim razlogom koji se mora dokazati; 2) da zahtjev bude podnesen prije ispitivanja. O isključenju odlučuje predsjednik sudskog vijeća.

Stranka može predložiti pitanja prema kojima zahtijeva da se njezini svjedoci ispitaju. Ako stranka u propisanom roku ne podnese pitanja za ispitivanje svjedoka, smatra se da je odustala od toga.

Uvijek ima svjedoka (majka, otac, kum/kuma, prijatelj/prijateljica, rođaci, kolege s posla, osobe s kojima ste pričali u vremenu zajedničkoga hodanja o motivima sklapanja ženidbe i kasnije o bračnom životu, problemima, poteškoćama...). Bez svjedoka i isprava suci ne mogu postići moralnu sigurnost o ništavosti ženidbe. Ako nema ključnih svjedoka, nije razborito ulaziti u sudski postupak. Ako stranka ne posjeduje neku od isprava potrebnu za dokazivanje, bilo bi korisno pribaviti je u dogovoru s drugom stranom. To se napose odnosi na isprave koje se odnose na čuvanje službene tajne. Stranke neka ne prikupljaju isprave na nezakoniti način.

Tužitelj i tužena stranka predlažu i informiraju svjedoke da su ih predložili, a sud poziva svjedoke u predviđeno vrijeme na preslušanje. Dužnost je stranaka u postupku osigurati svjedoku sve potrebno za dolazak u sjedište suda ili u neku od podružnica. Sud nema ovlasti prisiliti svjedoka da dođe na preslušanje, a i svjedok koji ne dolazi s voljom na sud dati iskaz o istini stvari, često je nekoristan za postupak.

Recite im samo da kažu istinu i da se odazovu na poziv suda.

Ne može se unaprijed reći koliko će trajati preslušanje. To ovisi o predmetima spora, o dinamici bračne zajednice i njihovim saznanjima.

Izjava putem telefona ne ulazi u dokazni postupak i nema nikakvu dokaznu snagu. Suci ne razgovaraju putem telefona sa strankama o meritumu stvari. U iznimnim slučajevima, da se što prije dođe do rješenja predmeta, sudac ili bilježnik mogu telefonom potaknuti stranku da odgovori na pismeni upit ili da dođe na sud. Sud sa strankama komunicira isključivo pisanim putem. Isto tako, stranka se može u bilo kojem trenutku postupka obratiti sudu pisanim putem.

Sudu je potrebno dostaviti medicinsku dokumentaciju i/ili će biti potrebno da se stranka odazove na sudsko vještačenje. Bez medicinske dokumentacije i/ili vještačenja ne može se steći moralna sigurnost o nemogućnosti stranke da zbog razloga psihičke naravi preuzme ženidbene obveze.

Mogu, ali ti dokazi nisu potpuni dokaz.

Mogu, ali ti dokazi nisu potpuni dokaz.

Mogu, ali moraju biti prevedeni na hrvatski jezik kod ovlaštenog tumača ili će ih Sud dati ovlaštenom tumaču na prijevod. Troškove prijevoda podmiruje stranka koja ih predlaže u spise.

Tužitelj se može odreći tijeka parnice u bilo kojem stanju i stupnju suđenja. Da bi odreknuće bilo valjano, mora biti sastavljeno u pisanom obliku i potpisano od tužitelja. Sudac odreknuće mora priopćiti drugoj stranci, koja može i ne prihvatiti odreknuće. Odreknuće mora sučevom odlukom biti dopušteno.

Boravak tužene stranke u zatvoru ne priječi tijek parnice. Tužena stranka može zaprimati poštu u zatvoru, a odobrenjem suca i uprave zatvora tužena stranka može biti preslušana u prostorijama zatvora.

Na temelju molbe i dokaza da se tužena stranka ili svjedok nalaze u inozemstvu i nisu u mogućnosti doći u sjedište suda na preslušanje, sud na kojem se vodi parnica može zamoliti sud prebivališta ili boravišta tužene stranke ili svjedoka za preslušanje, a isto tako i za uvid u spise parnice.

Ako stranke u roku šest mjeseci, iako za to nema nikakve smetnje, ne obave ni jedan postupnički čin, npr. ne odgovaraju i ne odazivaju se na poziv suca, prekida se tijek parnice. Stranke nedjelotvornošću pokazuju nezanimanje za rješavanje predmeta. Nedjelotvornost je obično uzrokovana nemarom. U slučaju nedjelotvornosti, sudac odlukom proglasi prekid tijeka parnice.

Tužitelj se može odreći tijeka parnice u bilo kojem stanju i stupnju suđenja, tj. može zatražiti od suca prekid tijeka parnice.

Ako tužitelj ili tužena stranka preminu za vrijeme trajanja parnice, obustavlja se tijek parnice. Smrću bračnoga druga, stranka je slobodna sklopiti novu ženidbu.

Svrha uvida u spise parnice jest: 1. omogućiti strankama da u sudskoj kancelariji pregledaju spise svoje parnice koji su im još nepoznati, kako bi mogli propisno pripremiti svoju obranu; 2. omogućiti strankama da izraze svoje neslaganje s pojedinim iskazima tužene stranke, tužitelja/tužiteljice ili svjedoka; 3. omogućiti strankama da sucu iznesu i druge, nove dokaze u roku što ga odredi sudac, a koji će se propisno „objaviti“ novom sudskom odlukom.

Dokazi se redovito dostavljaju tijekom dokaznog postupka, a samo iznimno nakon njegovog zaključenja. Sudac mora paziti da ne izda odluku o zaključenju dokaznoga postupka ako smatra da još nešto treba zatražiti kako bi parnica bila dovoljno istražena. Poslije zaključenja dokaznoga postupka, sudac može još pozvati iste ili druge svjedoke ili odrediti druge dokaze koji prije nisu bili zatraženi i to kad god je vjerojatno da će, osim ako se dopusti novi dokaz, presuda biti nepravedna.

Presuda se donosi na temelju izjava stranaka, svjedoka, isprava, vještačenja stručnjaka, ako su bila potrebna, i drugih dokaza.

Sud uvijek treba biti na strani istine koju sudac crpi iz spisa i dokaza. Ako sud na kraju postupka ne može doći do moralne sigurnosti o ništavosti ženidbe, odnosno ako se pojavljuje dvojba, tada se primjenjuje načelo da „ženidba uživa pravnu pogodnost“, tj. u dvojbi ženidbu treba smatrati valjanom dok se ne dokaže protivno. Ovim načelom pogoduje se ženidbi, odnosno njezinoj valjanosti, i nju se želi zaštititi.

Ne. Svaka nezadovoljna stranka ima pravo priziva na sud višega stupnja.

Stranka koja se smatra oštećenom presudom prvog stupnja ima pravo podnijeti priziv protiv iste na sud drugoga stupnja. Priziv se mora uložiti u neprekoračivom roku od petnaest iskoristivih dana poslije obavijesti o objavljivanju presude, mora biti ispravno naslovljen i razlozima potkrijepljen.

Ne trebate dolaziti na sud. Nakon propisno podnesenog priziva, parnicu na prizivni sud prenosi sud prvog stupnja.

Da. Presuda kojom je utvrđena ništavost ženidbe vrijedi za obje stranke, osim ako je u presudi stavljena zabrana sklapanja nove ženidbe za jednu ili obje stranke. Zabrana donesena u presudi priječi sklapanje nove ženidbe prije nego se utvrdi sposobnost stranaka za ženidbu i njihova ispravna namjera.

Crkva ima zadaću spriječiti sklapanje nove ženidbe koja bi bila ništava, stoga se postavlja zabrana kao mjera opreza. U nekim slučajevima u izvršnoj presudi sud mora i može postaviti jednoj ili objema strankama u postupku zabranu sklapanja nove ženidbe. Važeći Zakonik ne određuje u kojim se slučajevima treba ili može postaviti zabrana, no načelno, prema važećim kanonskim propisima i sudskoj praksi, zabrana se treba dodati presudi o ništavosti ženidbe zbog trajne nesposobnosti, tj. zbog nedovoljne sposobnosti služiti se razumom, trajnog teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, razloga psihičke naravi onih koji ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze te apsolutne nemoći za spolni čin, a može se postaviti zbog prijevare, isključenja same ženidbe, bitnih svojstava ženidbe (jednosti i nerazrješivosti) te bitnih elemenata ženidbe (dobra potomstva, dobra vjernosti, dobra supruga), nakon što sud procijeni sve okolnosti slučaja.

Zabrana se može otkloniti. Postavljenu zabranu otklanja ordinarij mjesta u kojem se predviđa slavlje ženidbe. Nikako nije uputno dogovarati datum slavlja ženidbe dok se ne riješi pitanje otklanjanja postavljene zabrane sklapanja nove ženidbe.

Zabranu je moguće otkloniti kad postoji stvarna i konkretna nakana sklapanja nove ženidbe (kad postoji ženidbeni plan) i kad nema konkretne nakane sklapanja nove ženidbe (kad ne postoji ženidbeni plan). Najbitnije je ustanoviti da je razlog postavljanja zabrane prestao i da će stranka sklapati valjanu i dopuštenu novu ženidbu.

Postupanje kod otklanjanja zabrane započinje molbom koju zainteresirana osoba upućuje mjerodavnoj vlasti naznačenoj u izvršnoj presudi. U molbi zainteresirana osoba iznosi osnovne podatke o presudi kojom je proglašena ništavost prethodne ženidbe, o želji sklapanja kanonske ženidbe s točno određenom osobom (ako postoji ženidbeni projekt) ili o namjeri da će u budućnosti sklopiti ženidbu (bez konkretnog ženidbenog projekta), o svijesti vrijednosti i značenja sakramenta ženidbe, o življenju vjerskoga života, o iskrenim namjerama, motivima i ozbiljnosti pristupa pripremi slavljenja nove ženidbe. Ako je otklanjanje postavljene zabrane vezano uz prethodno savjetovanje sa sudom koji je donio presudu, npr. zbog nedovoljne sposobnosti služiti se razumom (kan. 1095, 1°), teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima (kan. 1095, 2°) i/ili razloga psihičke naravi onih koji ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze (kan. 1095, 3°), zainteresirana osoba može iznijeti da je savjesna, ozbiljna i zrela osoba i da je upoznala novoga ženidbenog druga sa svojim prethodnim zdravstvenim stanjem. U tom slučaju molbi se može priložiti nova medicinska dokumentacija, kao i izjava da je stranka spremna odazvati se na sudsko vještačenje, ako će se to u postupanju otklanjanja smatrati potrebnim. Zainteresirana stranka obično se prvo obraća vlastitom župniku ili župniku župe u kojoj će se izvršiti priprava za ženidbu. U oba slučaja zainteresirana stranka treba župniku dostaviti presudu o ništavosti ženidbe. Čini se korisnim i opravdanim da molba zainteresirane osobe bude popraćena i razvijana s nekoliko pojedinačnih susreta između župnika, zainteresirane osobe koja traži otklanjanje zabrane i budućega ženidbenog druga. Kada župnik stekne uvjerenje da razlog ništavosti prethodne ženidbe više ne postoji ili da se najvjerojatnije neće iznova pojaviti, sastavlja pismo (preporuku, mišljenje) o molbi zainteresirane osobe i upućuje ga mjerodavnom ordinariju. U kratkom pismu župnik donosi osnovne podatke o zainteresiranoj osobi, o presudi kojom je proglašena ništavost prethodne ženidbe, o želji sklapanja nove kanonske ženidbe s točno određenom osobom (ako postoji ženidbeni projekt) ili o namjeri da se u budućnosti sklopi ženidba (bez konkretnog ženidbenog projekta), o uvjerenju da je molitelj/moliteljica svjesna vrijednosti i značenja sakramenta ženidbe, da je promišljala o razlozima zbog kojih je prethodna ženidba proglašena ništavom, kao i da se zauzela u življenju vjerskoga života, o iskrenim namjerama te da je savjesno i ozbiljno pristupila pripremama za slavlje nove ženidbe. Ako je otklanjanje postavljene zabrane vezano uz prethodno savjetovanje s crkvenim sudom koji je donio presudu, župnik može posvjedočiti da molitelj/moliteljica djeluje kao savjesna, ozbiljna i zrela osoba te da je upoznala novog ženidbenog druga sa svojim prethodnim zdravstvenim stanjem. U tom slučaju župnik može napomenuti može li zainteresirana stranka priložiti i zadnji nalaz liječnika (npr. psihijatra, psihologa i dr.) te izjavu da je spremna i voljna odazvati se na intervju sa sudskim stručnjakom, ako to crkveni sud bude smatrao potrebnim. Nakon dostave molbe i popratnih dokumenata, stranka može očekivati odgovor.

Protiv uskraćivanja može se učiniti utok. U slučaju uskraćivanja otklanjanja zabrane od strane mjesnog ordinarija, zainteresirani subjekt može, nakon prethodnog traženja pravičnog rješenja, uputiti utok protiv upravne odluke (upravni utok) Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. U slučaju uskraćivanja otklanjanja zabrane, prvotno treba gledati na razloge zbog kojih ordinarij ili sud smatraju da se ne može otkloniti zabrana i raditi na tome da se ti razlozi uklone (npr. da se radi na učvršćivanju prihvaćanja bitnih svojstava i elemenata ženidbe; potrebnoj terapiji za bračni život i sl.), kako bi sklapanje ženidbe bilo dopušteno.

Odgovor na to pitanje ne može se točno predvidjeti, no sve parnice trebale bi biti rješavane u predviđenom roku. Teško je reći da baš sve parnice moraju završiti u predviđenom roku. Naime, iz sudske prakse proizlazi da završetak parnice ponekad ovisi i o njezinoj pripravi. Nadalje, dužina postupka ovisi o težini slučaja, o broju dokaza što ih treba izvesti i svjedoka koje treba preslušati, a posebno o suradnji samih stranaka u postupku i svjedoka, potrebi provođenja vještačenja, prijevoda ili preslušanja u inozemstvu i sl. Do produženja postupka dolazi, nažalost, i zbog nedovoljne ekipiranosti crkvenih sudova. Stoga, kad se govori o roku trajanja parnice, sve ove okolnosti trebalo bi imati ispred sebe.

Svi su slučajevi rješavanja tužbe hitni. Neće biti pravedno prema drugima ako se nečiji predmet izuzme izvan kronološkoga reda. Sud mora rješavati predmete prema redu rješavanja (redu prihvaćanja tužbe). Red rješavanja predmeta nalazi se na oglasnoj ploči suda. Ako stranka zbog opravdanog razloga smatra da bi se njezina parnica trebala riješiti prije ostalih, ima mogućnost podnijeti požurnicu.

Nitko zainteresiranim osobama ne može zabraniti civilno vjenčanje, osim ako im to zakon ne priječi. Vjernik koji sklopi civilnu ženidbu uskraćuje sebi duhovno dobro ispovijedi i pričesti. Ako stranka i sklopi civilnu ženidbu, parnica se nastavlja dalje.

To ovisi o odnosima između Crkve i države. Pojedine države potpisale su međunarodne ugovore sa Svetom Stolicom, a jedan od predmeta ugovora obično su i „građanski učinci odluka crkvenih sudova“. U hrvatskom se ugovoru o pravnim pitanjima naglašava da će, zbog primjene građanskih učinaka, nadležnom državnom sudu biti dostavljene odluke crkvenih sudova o ništavosti ženidbe i odluke vrhovne vlasti Crkve o razrješenju ženidbenih veza. No, u toj materiji nije potpisan provedbeni ugovor. Stoga se u svim parnicama kod podnošenja tužbe traži da stranka dostavi brakorazvodnu parnicu općinskoga suda, koja je sucu ujedno pokazatelj da je ženidba nepovratno propala tako da je nemoguće ponovno uspostaviti bračni suživot.

Presuda kojom je utvrđena ništavost ženidbe ni na koji način ne utječe na zakonitost djece, njihovo prezime, uzdržavanje, nasljedna prava ili druge stvari koja se tiču civilnih sudova. Naime, Zakonik kanonskoga prava izričito navodi da su zakonita ona djeca koja su začeta ili rođena iz valjane i predmnijevane (odnosno prvotno smatrane valjanom a kasnije utvrđene nevaljanom) ženidbe (kan. 1137).

U Uredu za davanje savjeta moguće je dobiti sljedeću vrstu pravne pomoći: 1. pružanje pravne pomoći kod otkrivanja kanonskog razloga ništavosti ženidbe; 2. pružanje pomoći kod sastavljanja tužbe i prikupljanja priloga tužbi; 3. pružanje pravne pomoći tijekom cjelokupnog odvijanja parnice (od urudžbiranja tužbe do izrečene izvršne presude ili podnesenog priziva); 4. pružanje jednokratne pravne pomoći tijekom odvijanja parnice. Pružanje pravne pomoći u svrhu otkrivanja kanonskog razloga ništavosti ženidbe te pružanje pomoći kod sastavljanja tužbe i prikupljanja priloga tužbi je besplatno. Ako pak stranka postavi odvjetnika i zatraži pružanje pravne pomoći tijekom cjelokupnog odvijanja parnice (tj. od urudžbiranja tužbe do izrečene izvršne presude ili podnesenog priziva), troškovi iznose 180,00 EUR, a ako stranka zatraži jednokratno pružanje pravne pomoći tijekom odvijanja parnice troškovi iznose 40,00 EUR, uz obdržavanje načela: „Tko nije u mogućnosti podmiriti troškove, ima pravo na potpuno oslobađanje, a tko ih može podmiriti djelomično, ima pravo na smanjenje troškova“.

Sudske troškove dužan je podmiriti tužitelj/tužiteljica. Visina sudskih troškova ovisi o parnici. U postupku se pojavljuju redoviti troškovi, a pored njih, ovisno o parnici, mogu se pojaviti i dodatni troškovi: vještačenja, prijevodi… Prigodom podnošenja tužbe sud informira stranku o sudskim troškovima, a stranka se obvezuje da će ih na vrijeme podmiriti. Ako je tužena stranka podnijela protutužbu i na temelju protutužbe je uveden predmet spora, sudski troškovi podmirit će se razmjerno.

Sudski troškovi podmiruju se obično nakon što je izrečena presuda, a prema praksi nekih sudova dio troškova se, kao predujam, podmiruje ili na početku postupka ili nakon donošenja odluke o formulaciji dvojbe.

Zbog transparentnosti vršenja sudske vlasti, dijecezanski biskup ili moderator suda donosi Taksovnik sudskih troškova i usluga koji se objavljuje u službenom glasilu ili na oglasnoj ploči suda.

Crkva je uvijek pokazivala posebnu pozornost gospodarskom položaju vjernika koji se obraćaju sudovima pa stoga i sam zakonodavac određuje da je zadaća biskupa, koji upravlja sudom, donijeti odluke o davanju besplatne pravne zaštite i smanjenju sudskih troškova. U svim Taksovnicima jasno se naglašava načelo da tko nije u mogućnosti podmiriti sudske troškove, ima pravo na potpuno oslobađanje, a tko ih može podmiriti djelomično, ima pravo na smanjenje troškova. Po tom načelu vodimo se na Međubiskupijskim sudovima u Zagrebu.

U praksi Međubiskupijskog suda u Zagrebu traži se: 1. preporuka vlastitog župnika u kojoj župnik daje svjedočanstvo da je stranka siromašna ili posve siromašna (i da nitko iz njezine uže obitelji ne može podmiriti sudske troškove); 2. potvrda o visini dohotka ili mirovine za proteklu godinu ili posljednjih šest mjeseci ili uvjerenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz kojeg je vidljivo da ste u evidenciji prijavljeni kao nezaposlena osoba; 3. drugi relevantni dokazi, kao npr. visina dohotka bračnog druga, uvjerenje o opterećenosti kreditima, računi medicinskih lijekova, dokazi o drugim izdvajanjima nužnima za život, dokaz o neuspjelome dogovoru stranaka u postupku (tužiteljice i tuženoga) o razmjernom podmirenju sudskih troškova i sl.

Mogu. To ponajprije ovisi o zajedničkom dogovoru stranaka. Ako je tužena stranka podnijela protutužbu i na temelju protutužbe je uveden predmet spora, predsjednik sudskog vijeća tada će bez zajedničkog dogovora stranaka donijeti odluku o razmjernom podmirenju sudskih troškova. Ako su stranke zajedno podnijele tužbu, mogu i očitovati želju da će zajedno podmiriti sudske troškove.

Sudski troškovi u parnici proglašenja ženidbe ništavom određuju se u presudi i mogu varirati od parnice do parnice. Taksovnik o plaćanju ili naknadi sudskih troškova donesen je 29. prosinca 2022. Prema Taksovniku pristojba na Sudu prvoga stupnja u Zagrebu iznosi 400,00 EUR te se podmiruje u dva dijela. Prvi dio pristojbe u iznosu od 130,00 EUR podmiruje se kod donošenja Odluke o određivanju formulacije dvojbe, a drugi dio pristojbe u iznosu od 270,00 EUR podmiruje se po završetku postupka. U nekim predmetima može se pojaviti potreba sudskog vještačenja (stručno mišljenje 110,00 EUR; ispitivanje i stručno mišljenje 220,00 EUR) ili pak prijevoda sa stranog jezika na hrvatski (1500 slovnih mjesta 10,62 EUR) ili s hrvatskog na strani jezik (1500 slovnih mjesta 15,93 EUR). Taksovnik je objavljen na Oglasnoj ploči Suda. Sudske troškove redovito podmiruje tužitelj/tužiteljica.

Sudski troškovi u parnici proglašenja ženidbe ništavom određuju se u presudi i mogu varirati od parnice do parnice. Taksovnik o plaćanju ili naknadi sudskih troškova donesen je 29. prosinca 2022. Prema Taksovniku pristojba na Prizivnome sudu u Zagrebu iznosi 270,00 EUR. U nekim predmetima može se pojaviti potreba sudskog vještačenja (stručno mišljenje 110,00 EUR; ispitivanje i stručno mišljenje 220,00 EUR) ili pak prijevoda sa stranog jezika na hrvatski (1500 slovnih mjesta 10,62 EUR) ili s hrvatskog na strani jezik (1500 slovnih mjesta 15,93 EUR). Taksovnik je objavljen na Oglasnoj ploči suda. Sudske troškove redovito podmiruje tužitelj/tužiteljica.

Ne ulazeći u sve tipično procesne novine, može se reći da će postupci biti brži, jednostavniji i dostupniji. Radi ubrzavanja postupka bit će dovoljna samo jedna izvršna presuda u prilog ništavosti ženidbe, dakle više neće biti potrebne dvije istovjetne odluke. Osim postojećeg postupka na temelju isprave, uvodi se i kraći postupak pred biskupom u slučajevima u kojima posebno očiti argumenti govore u prilog ništavosti.

U slučajevima kad je ništavost ženidbe očita moći će se voditi kraći postupak pred biskupom. Za to se moraju istovremeno ispuniti dva zakonska uvjeta: prvi je da zahtjev trebaju podnijeti oba ženidbena druga ili jedan ženidbeni drug uz suglasnost drugoga, a drugi da okolnosti stvari i osoba, potkrijepljeni svjedočanstvima ili ispravama, ne zahtijevaju pomnije ispitivanje ili istraživanje te jasno ukazuju na ništavost ženidbe. Među okolnostima koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe kraćim postupkom mogu se uzeti primjerice: ono pomanjkanje vjere koje može proizvesti hinjenu privolu ili zabludu koja određuje volju, kratkoća bračnog suživota, pobačaj učinjen radi sprječavanja rađanja potomstva, tvrdokorno ustrajavanje u izvanbračnoj vezi u vrijeme ili neposredno nakon vjenčanja, zlonamjerno zatajivanje neplodnosti ili teške zarazne bolesti ili djece rođene iz prethodne veze ili zatvorske kazne, razlog sklapanja ženidbe koji je potpuno stran bračnome životu ili ženidba sklopljena zbog nepredviđene trudnoće, fizičko nasilje radi iznude privole, manjak uporabe razuma dokazan medicinskom dokumentacijom i slično. Tužba kojom se pokreće kraći postupak, osim onoga što mora sadržavati i u redovitom postupku, mora kratko, cjelovito i jasno iznijeti činjenice na kojima se zahtjev temelji; navesti dokaze koje sudac može odmah prikupiti te sadržavati u prilogu isprave na kojima se zahtjev temelji. Među dokaznim sredstvima koja podupiru tužbu trebaju biti svi medicinski dokumenti koji očito čine nekorisnom provedbu službenog vještačenja. U sudskoj praksi slučajeva očitih ništavosti ženidbe već u trenutku podnošenja tužbe ima, ali su rijetki.

Reforma ne ide za time da se pogoduje danas prisutnoj „kulturi rastave“ ili da se pogoduje ništavosti ženidbe. Reforma ne odstupa od vrlo preciznih procesnih formalnosti kako bi se utvrdila istina o ženidbenom vezu, ali ide za opravdanom jednostavnošću da srca vjernika koji čekaju na razjašnjenje svojeg stanja, zbog sporosti sudske odluke ne bi bila dugo opterećena tminama sumnje. Crkva pazi na istinu o svetoj vezi i potvrđuje u reformi način utvrđivanja ništavosti, tj. parnice o ništavosti ženidbe rješavaju se sudskim putem, a ne upravnim putem. Sudski put utvrđivanja ništavosti, sa svim svojim fazama i osobama koje u njemu sudjeluju, u najvećoj mogućoj mjeri štiti istinu o svetoj vezi. Stoga reformom nema pogodovanja, nikome se ne ide na ruku. Ako vjernik ima pravni temelj za tužbu i ima dostatne dokaze, ima i pravo na crkvenome sudu tvrditi da je na dan slavlja ženidbe sklopio nevaljanu ženidbu.

Rad crkvenih sudova, samo odvijanje postupka, pravedna nagrada djelatnicima sudova izazivaju financijske troškove pa mora postojati izvor financiranja. Reforma poziva biskupske konferencije da se brinu, ako je to moguće, da se osigura besplatnost postupka, međutim ne određuje se da će svi sudski postupci ubuduće biti besplatni. Biskup, čija je zadaća upravljati sudom, donosi odredbe o sudskim troškovima i besplatnoj pravnoj zaštiti, tj. određuje u kojoj će mjeri same stranke u postupku sudjelovati u podmirenju troškova suđenja. U donošenju tih odredbi, biskup treba imati u vidu specifičnu narav ženidbenih parnica te svim vjernicima, bez obzira na njihovu materijalnu situaciju, omogućiti obraćanje sudu, jer spasenje duša uvijek treba biti vrhovni zakon u Crkvi. Stoga se u svim Taksovnicima jasno naglašava načelo da tko nije u mogućnosti podmiriti sudske troškove, ima pravo na potpuno oslobađanje, a tko ih može podmiriti djelomično, ima pravo na smanjenje troškova. Po tom načelu vodimo se na Međubiskupijskim sudovima u Zagrebu.

Zainteresirane stranke za postupak proglašenja ništavosti ženidbe često spominju slučaj dvoje pjevača o kojima se u sredstvima društvenoga priopćavanja mogla gledati, slušati i čitati priča puna nedobronamjernih insinuacija, neistinâ i klevetâ. Slučaj pojedinih poznatih osoba mediji često znaju zaviti u slobodu novinarskog mišljenja ili čak umjetničkog izraza. Na crkvenim sudovima slučajevi poznatih osoba veoma su rijetki, a istovremeno sudovi svakodnevno utvrđuju nevaljanost ženidbe velikom broju „običnih ljudi“. Što se tiče podle insinuacije da oni koji imaju „mnogo novca“ imaju veće izglede nego ostali dobiti „poništenje braka“ od crkvenog suda, napominjemo da često, zbog financijske nemogućnosti tužitelja/tužiteljice, oslobađamo stranke od plaćanja sudskih troškova. Insinuirati korumpiranost crkvenih sudova? To bi ipak bilo previše!

U Katoličkoj Crkvi nema ni poništenja ni rastave ženidbe. Jednom valjana ženidba uvijek je valjana. Međutim, ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom. Kanonski razlozi ništavosti ženidbe mnogostruki su i navedeni su u Zakoniku kanonskoga prava. Ako se u sudskom postupku utvrdi ništavost ženidbe, a presuda postane izvršna, to strankama daje pravo sklopiti novu ženidbu prema propisima Katoličke Crkve, jasno ako za nju nema nekih drugih kanonskih zapreka ili ako presudom nije postavljena zabrana sklapanja nove ženidbe. Statistiku za parnice proglašenja ništavosti ženidbe za proteklu godinu možete naći na mrežnoj stranici suda. Statistiku za cijelu Hrvatsku ovaj sud ne posjeduje.