Reforma ne ide za time da se pogoduje danas prisutnoj »kulturi rastave« ili da se pogoduje ništavosti ženidbe. Reforma ne odstupa od vrlo preciznih procesnih formalnosti kako bi se utvrdila istina o ženidbenom vezu, ali ide za opravdanom jednostavnošću da srca vjernika koji čekaju na razjašnjenje svojeg stanja, zbog sporosti sudske odluke ne bi bila dugo opterećena tminama sumnje. Crkva pazi na istinu o svetoj vezi i potvrđuje u reformi način utvrđivanja ništavosti, tj. parnice o ništavosti ženidbe rješavaju se sudskim putem, a ne upravnim putem. Sudski put utvrđivanja ništavosti, sa svim svojim fazama i osobama koje u njemu sudjeluju, u najvećoj mogućoj mjeri štiti istinu o svetoj vezi. Stoga reformom nema pogodovanja, nikome se ne ide na ruku. Ako vjernik ima pravni temelj za tužbu i ima dostatne dokaze, ima i pravo na crkvenome sudu tvrditi da je na dan slavlja ženidbe sklopio nevaljanu ženidbu.
