Crkva ima zadaću spriječiti sklapanje nove ženidbe koja bi bila ništava, stoga se postavlja zabrana kao mjera opreza. U nekim slučajevima u izvršnoj presudi sud mora i može postaviti jednoj ili objema strankama u postupku zabranu sklapanja nove ženidbe. Važeći Zakonik ne određuje u kojim se slučajevima treba ili može postaviti zabrana, no načelno, prema važećim kanonskim propisima i sudskoj praksi, zabrana se treba dodati presudi o ništavosti ženidbe zbog trajne nesposobnosti, tj. zbog nedovoljne sposobnosti služiti se razumom, trajnog teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, razloga psihičke naravi onih koji ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze te apsolutne nemoći za spolni čin, a može se postaviti zbog prijevare, isključenja same ženidbe, bitnih svojstava ženidbe (jednosti i nerazrješivosti) te bitnih elemenata ženidbe (dobra potomstva, dobra vjernosti, dobra supruga), nakon što sud procijeni sve okolnosti slučaja.
