MEĐUBISKUPIJSKI SUD I. STUPNJA U ZAGREBU
✣
MEĐUBISKUPIJSKI PRIZIVNI SUD U ZAGREBU

Česta pitanja

O ništavosti ženidbe

Da. Presuda kojom je utvrđena ništavost ženidbe vrijedi za obje stranke, osim ako je jednoj ili objema strankama u presudi stavljena zabrana sklapanja nove ženidbe. Zabrana donesena u presudi priječi sklapanje nove ženidbe prije nego se utvrdi sposobnost stranaka za ženidbu i njihova ispravna namjera.
Ne ulazeći u sve tipično procesne novine, može se reći da će postupci biti brži, jednostavniji i dostupniji. Radi ubrzavanja postupka bit će dovoljna samo jedna izvršna presuda u prilog ništavosti ženidbe, dakle više neće biti potrebne dvije istovjetne odluke. Osim postojećeg postupka na temelju isprave, uvodi se i kraći postupak pred biskupom u slučajevima u kojima posebno očiti argumenti govore u prilog ništavosti.
U Uredu za davanje savjeta moguće je dobiti sljedeću vrstu pravne pomoći: 1. pružanje pravne pomoći kod otkrivanja kanonskog razloga ništavosti ženidbe; 2. pružanje pomoći kod sastavljanja tužbe i prikupljanja priloga tužbi; 3. pružanje pravne pomoći tijekom cjelokupnog odvijanja parnice (od urudžbiranja tužbe do izrečene izvršne presude ili podnesenog priziva); 4. pružanje jednokratne pravne pomoći tijekom odvijanja parnice. Pružanje pravne pomoći u svrhu otkrivanja kanonskog razloga ništavosti ženidbe te pružanje pomoći kod sastavljanja tužbe i prikupljanja priloga tužbi je besplatno. Ako pak stranka postavi odvjetnika i zatraži pružanje pravne pomoći tijekom cjelokupnog odvijanja parnice (tj. od urudžbiranja tužbe do izrečene izvršne presude ili podnesenog priziva), troškovi iznose 180,00 €, a ako stranka zatraži jednokratno pružanje pravne pomoći tijekom odvijanja parnice troškovi iznose 40,00 €, uz obdržavanje načela: »Tko nije u mogućnosti podmiriti troškove, ima pravo na potpuno oslobađanje, a tko ih može podmiriti djelomično, ima pravo na smanjenje troškova«.
Reforma ne ide za time da se pogoduje danas prisutnoj »kulturi rastave« ili da se pogoduje ništavosti ženidbe. Reforma ne odstupa od vrlo preciznih procesnih formalnosti kako bi se utvrdila istina o ženidbenom vezu, ali ide za opravdanom jednostavnošću da srca vjernika koji čekaju na razjašnjenje svojeg stanja, zbog sporosti sudske odluke ne bi bila dugo opterećena tminama sumnje. Crkva pazi na istinu o svetoj vezi i potvrđuje u reformi način utvrđivanja ništavosti, tj. parnice o ništavosti ženidbe rješavaju se sudskim putem, a ne upravnim putem. Sudski put utvrđivanja ništavosti, sa svim svojim fazama i osobama koje u njemu sudjeluju, u najvećoj mogućoj mjeri štiti istinu o svetoj vezi. Stoga reformom nema pogodovanja, nikome se ne ide na ruku. Ako vjernik ima pravni temelj za tužbu i ima dostatne dokaze, ima i pravo na crkvenome sudu tvrditi da je na dan slavlja ženidbe sklopio nevaljanu ženidbu.
U kanonskome uređenju Katoličke Crkve nema »poništenja« ni »rastave« ženidbe. Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691) i Parnicama rastave ženidbenih drugova (kann. 1692-1696). Kod rastave ženidbenih drugova riječ je o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkoga ženidbenog života. Razlog zakonite rastave jest preljub. U toj se situaciji s pravne strane trebaju ispuniti određeni uvjeti: 1) preljub mora biti stvaran (materijalno, formalno i moralno); 2) ne smije se dogoditi izričitim ili prešutnim, jasnim ili uključivim odobrenjem ili pristankom ženidbenog druga; 3) drugi ženidbeni drug ne smije dati povoda za preljub; 4) drugi ženidbeni drug ne smije sam počiniti preljub u svrhu »uzajamnog izravnavanja«; 5) da ženidbeni drug nije izričito ili prešutno oprostio preljub. Uz ispunjenje ovih uvjeta, ženidbeni drug mora se obratiti mjerodavnoj crkvenoj vlasti i zatražiti rastavu. Isto tako, razlozi za rastavu su: a) ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugoga ženidbenog druga ili djecu; b) ako na drugi način čini preteškim zajednički život. Ti razlozi opravdavaju rastavu koju ipak, po sebi, mjesni ordinarij treba odobriti odlukom jer se rastava, premda je opravdana, ne može svesti samo na privatnu stvar ženidbenih drugova. Po prestanku razloga rastave, ženidbeni drugovi trebaju ponovno uspostaviti zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije. U svjetovnim je uređenjima dopuštena osobna rastava ženidbenih drugova kako u sudskom, tako i u suglasnom obliku. U kanonskom uređenju suglasna rastava preko privatnog sporazuma nije dopuštena. Isto tako, činjenična rastava nema nikakvu pravnu vrijednost. Rastava po samoj svojoj naravi, pravno i moralno, zahtijeva zahvat mjerodavne vlasti, pa i u slučaju »ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu ili ako na drugi način čini preteškim zajednički život«. Nakon zakonite rastave ostaje obveza roditelja uzdržavati i odgajati djecu. Dužnost je zajednička, obvezuje oca i majku, kako zajedno tako i pojedinačno. Rastava ženidbenih drugova uz trajanje ženidbenog veza ne daje strankama mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe.
Zainteresirane stranke za postupak proglašenja ništavosti ženidbe često spominju slučaj dvoje pjevača o kojima se u sredstvima društvenoga priopćavanja mogla gledati, slušati i čitati priča puna nedobronamjernih insinuacija, neistinâ i klevetâ. Slučaj pojedinih poznatih osoba mediji često znaju zaviti u slobodu novinarskog mišljenja ili čak umjetničkog izraza. Na crkvenim sudovima slučajevi poznatih osoba veoma su rijetki, a istovremeno sudovi svakodnevno utvrđuju nevaljanost ženidbe velikom broju »običnih ljudi«. Što se tiče podle insinuacije da oni koji imaju »mnogo novca« imaju veće izglede nego ostali dobiti »poništenje braka« od crkvenog suda, napominjemo da često, zbog financijske nemogućnosti tužitelja/tužiteljice, oslobađamo stranke od plaćanja sudskih troškova. Insinuirati korumpiranost crkvenih sudova? To bi ipak bilo previše!
Presuda kojom je utvrđena ništavost ženidbe ni na koji način ne utječe na zakonitost djece, njihovo prezime, uzdržavanje, nasljedna prava ili druge stvari koja se tiču civilnih sudova. Naime, Zakonik kanonskoga prava izričito navodi da su zakonita ona djeca koja su začeta ili rođena iz valjane i predmnijevane (odnosno prvotno smatrane valjanom a kasnije utvrđene nevaljanom) ženidbe (kan. 1137).
Obratite se promicatelju pravde i u pisanoj formi izložite mu cijeli slučaj. Isto vrijedi i za župljane.
Da. Pravo pobijanja ženidbe imaju oba ženidbena druga. Za vođenje kraćeg postupka pred biskupom, sudjelovanje oba ženidbena druga je nužno.
Teret dokazivanja leži na tužitelju/tužiteljici, tj. onome tko pobija valjanost ženidbe. Već sama tužba mora bar općenito sadržavati dokaze o ništavosti ženidbe.
Bolje je ostaviti prošlost iza sebe samo ako se ne osjećate sposobnima suočiti se s prošlošću i istinom. Postupak proglašenja ništavosti ženidbe nužno otvara činjenice prošlosti (rane) koje su nekada bolne za stranke. Čovjek koji se susretne sa svojom prošlošću, spremniji je susresti se sa svojom budućnošću. Ako se čovjek ne susretne s prošlošću, u budućnosti može učiniti nove, »stare« pogrješke. Susresti se s ranama prošlosti nije lako, ali kada im se približimo iskrena srca, mnoge osobe u tome nalaze korisno iskustvo. Neke od stranaka svjedoče da je istina i iznošenje predbračnih i bračnih činjenica za njih bilo pozitivno iskustvo za budućnost. Rane prošlosti zacjeljuju iznošenjem i dokazivanjem istine.
Ženidba i brak okruženi su mnogim povezanostima: emotivnim, fizičkim, moralnim, duhovnim, osobnim. Nevaljanost ženidbe se odnosi samo na duhovnu povezanost potvrđenu od Boga. U sudskoj presudi ne želi se reći da od emotivnih, fizičkih, moralnih i osobnih povezanosti nije ništa postojalo ili da ništa od prošlosti između supružnika nije nikad postojalo. Sud presudom samo utvrđuje da je u jednoj ili u obje osobe u trenutku sklapanja ženidbe postojalo »nešto« što je priječilo valjano sklapanje ženidbe, tj. da je postojao neki nedostatak s obzirom na osobnu sposobnost stranaka (zapreke), ženidbenu privolu ili kanonski oblik. Već sam tužitelj/tužiteljica i prije presude u tužbi tvrdi da je sklopio/sklopila nevaljanu ženidbu i traži od suda provedbu postupka proglašenja ništavosti (nevaljanosti) ženidbe. Isto tako, za stranke koje uz pomoć pastira ili savjetnika dođu do spoznaje da se njihova ženidba ne može zvati ženidbom, nije ni opasno ni sramotno reći da je njihova ženidba ništava jer očito postoje neki elementi koji upućuju na nevaljanost sklopljene ženidbe.
Ne. Postupak utvrđivanja ništavosti ženidbe nije istraživanje Crkve o pojedinim ženidbama. Kad bi to bilo istraživanje Crkve, to bi značilo da Crkva treba izvoditi sudski postupak, pisati tužbu, tražiti svjedoke… Naprotiv, crkveni sud na zahtjev stranke provodi postupak. Tužitelj/tužiteljica traži od Suda posredovanje. Na tužitelju/tužiteljici leži teret dokazivanja, a na temelju dokaza koje će stranke podastrijeti sudu, donijet će se presuda. No i sudac ima ovlast tražiti i druge dokaze koje stranke nisu podastrle sudu.
U slučajevima kad je ništavost ženidbe očita, moći će se voditi kraći postupak pred biskupom. Za to se moraju istovremeno ispuniti dva zakonska uvjeta: prvi je da zahtjev trebaju podnijeti oba ženidbena druga ili jedan ženidbeni drug uz suglasnost drugoga, a drugi da okolnosti stvari i osoba, potkrijepljeni svjedočanstvima ili ispravama, ne zahtijevaju pomnije ispitivanje ili istraživanje te jasno ukazuju na ništavost ženidbe. Među okolnostima koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe kraćim postupkom mogu se uzeti primjerice: ono pomanjkanje vjere koje može proizvesti hinjenu privolu ili zabludu koja određuje volju, kratkoća bračnog suživota, pobačaj učinjen radi sprječavanja rađanja potomstva, tvrdokorno ustrajavanje u izvanbračnoj vezi u vrijeme ili neposredno nakon vjenčanja, zlonamjerno zatajivanje neplodnosti ili teške zarazne bolesti ili djece rođene iz prethodne veze ili zatvorske kazne, razlog sklapanja ženidbe koji je potpuno stran bračnome životu ili ženidba sklopljena zbog nepredviđene trudnoće, fizičko nasilje radi iznude privole, manjak uporabe razuma dokazan medicinskom dokumentacijom i slično. Tužba kojom se pokreće kraći postupak, osim onoga što mora sadržavati i u redovitom postupku, mora kratko, cjelovito i jasno iznijeti činjenice na kojima se zahtjev temelji; navesti dokaze koje sudac može odmah prikupiti te sadržavati u prilogu isprave na kojima se zahtjev temelji. Među dokaznim sredstvima koja podupiru tužbu trebaju biti svi medicinski dokumenti koji očito čine nekorisnom provedbu službenog vještačenja. U sudskoj praksi slučajeva očitih ništavosti ženidbe već u trenutku podnošenja tužbe ima, ali su rijetki.
U Katoličkoj Crkvi nema ni poništenja ni rastave ženidbe. Jednom valjana ženidba uvijek je valjana. Međutim, ima crkvenih ženidaba koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom. Kanonski razlozi ništavosti ženidbe mnogostruki su i navedeni su u Zakoniku kanonskoga prava. Ako se u sudskom postupku utvrdi ništavost ženidbe, a presuda postane izvršna, to strankama daje pravo sklopiti novu ženidbu prema propisima Katoličke Crkve, jasno ako za nju nema nekih drugih kanonskih zapreka ili ako presudom nije postavljena zabrana sklapanja nove ženidbe. Statistiku za parnice proglašenja ništavosti ženidbe za proteklu godinu možete naći na mrežnoj stranici Suda. Statistiku za cijelu Hrvatsku ovaj sud ne posjeduje.
Ispišite stranicu: