Vijesti

Osobito mi je zadovoljstvo što smo se ponovno okupili prigodom otvaranja sudske godine. Srdačno pozdravljam zbor prelata preslušatelja, počevši od dekana, mons. Antoni Stankiewicza, kojemu zahvaljujem na riječima koje mi je uputio u ime nazočnih. Pozdravljam i promicatelje pravde, branitelje veze i druge službenike, odvjetnike i sve suradnike ovog Apostolskog suda, kao i članove studija Rote. Drago mi je što mogu izraziti svoje duboko poštovanje i iskrenu zahvalnost na vašoj crkvenoj službi, naglašavajući istodobno potrebu za vašom sudskom djelatnošću. Vrijedan posao koji su prelati preslušatelji pozvani marljivo obavljati u ime i po nalogu ove Apostolske Stolice, počiva na autoritetu konsolidirane tradicije ovoga Suda koju je svaki od vas dužan osobno poštivati.
Danas se želim zadržati na samoj suštini vaše službe, nastojeći produbiti odnose s pravednošću, ljubavlju i istinom. Oslonit ću se osobito na neke misli koje sam iznio u enciklici Caritas in veritate, koje, premda spadaju u kontekst društvenog nauka Crkve, mogu prosvijetliti i druga crkvena područja. Treba imati na umu rasprostranjenu i ukorijenjenu tendenciju, premda ne uvijek očitu, suprotstavljanja pravednosti ljubavi, gotovo kao da jedno isključuje drugo. U tom smislu, misleći u prvom redu na život Crkve, neki smatraju kako bi pastoralna ljubav mogla opravdati svaki korak prema proglašenju ništavosti ženidbenog veza kako bi se time izašlo ususret onim osobama koje se nalaze u neregularnoj ženidbenoj situaciji. Sama istina, iako se na nju poziva riječima, bila bi u tom slučaju promatrana kao sredstvo prilagodljivo od slučaja do slučaja, prema potrebi.
Polazeći od izraza »dijeljenje pravednosti« želim prije svega naglasiti kako je vaša služba u svojoj suštini djelo pravednosti: vrlina - »koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada« (KKC, br. 1807) - čiju je kršćansku i ljudsku vrijednost danas više nego ikad važno ponovno otkriti, posvuda, pa i unutar Crkve. Kanonsko je pravo ponekad podcijenjeno, kao da je riječ o čisto tehničkom sredstvu u službi bilo kojeg subjektivnog interesa, pa i onog koji i nije utemeljen na istini. Potrebno je, naprotiv, da se to pravo uvijek promatra u njegovom suštinskom odnosu s pravednošću, imajući pritom na umu da u Crkvi pravno djelovanje uvijek ima za cilj spasenje duša i kao takvo »predstavlja sudjelovanje u poslanju Krista Pastira… aktualiziranjem reda koji je htio sam Krist« (Ivan Pavao II, Nagovor Rimskoj roti, 18. siječnja 1990., u: AAS 82 [1990.], str. 874, br. 4). U tom smislu svakako treba znati da se, neovisno o situaciji, proces i presuda na suštinski način vezuju uz pravednost i stavljaju joj se u službu. Proces i presuda imaju velik značaj kako za stranke, tako i za sveukupno crkveno ustrojstvo, a to poprima osobitu važnost kada treba dati pravorijek o ništavosti ženidbe što se neposredno tiče ljudskog i nadnaravnog dobra ženidbenih drugova kao i javnog dobra Crkve. Pored ove dimenzije koju bismo mogli nazvati »objektivnom« dimenzijom pravednosti, tu je i jedna druga, koja je od prve neodvojiva a tiče se »pravnih djelatnika« odnosno onih koji je čine mogućom. Želim naglasiti kako se te osobe moraju odlikovati visokim stupnjem iskazivanja ljudskih i kršćanskih kreposti, posebice razboritosti i pravednosti, ali i jakosti. Ovo posljednje postaje utoliko važnije znamo li da je put nepravednosti ponekad najlakši, jer podrazumijeva djelovanje sukladno željama i očekivanjima stranaka, ili sukladno društvenoj uvjetovanosti. U tom kontekstu, sudac koji želi biti pravedan i želi postupati po klasičnoj paradigmi »žive pravednosti« (usp. Aristotel, Etica nicomachea, V, 1132a), ima veliku odgovornost pred Bogom i ljudima za svoju funkciju koja podrazumijeva i primjerenu pravodobnost u svakoj fazi procesa: »quam primum, salva iustitia« (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, UputaDignitas connubii, čl. 72). Svi oni koji djeluju na području prava, svako prema svojoj funkciji, moraju biti vođeni pravednošću. Ovdje mislim posebno na odvjetnike koji moraju ne samo posvetiti punu pozornost poštivanju istinitosti dokaza, već moraju i brižljivo izbjegavati prihvaćanje parnica, u svojstvu odabranog pravnog zastupnika, koje su po njihovoj savjesti objektivno neodržive.
Nadalje, djelovanje svakoga tko dijeli pravednost nerazdvojivo je od ljubavi. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu mora voditi svaku aktivnost, pa čak i one koje su naizgled čisto tehničke ili birokratske naravi. Pogled i odmjereno pokazivanje ljubavi pomoći će da se ne zaboravi kako se uvijek nalazimo pred osobama obilježenim problemima i patnjama. I u specifičnom slučaju pravosudnih djelatnika vrijedi načelo po kojemu »ljubav nadilazi pravednost« (Enc. Caritas in veritate, br. 6). Stoga, pristup osobama, iako obilježen specifičnim načinom koji se povezuje s procesom, mora se prilagoditi kako bi se strankama olakšalo, preko obazrivosti i brižljivosti, stupanje u vezu s mjerodavnim sudom. Istodobno je vrlo važno stvarno se zauzeti, kada god se može nazrijeti nada u dobar ishod, kako bi se ženidbene drugove navelo da ukrijepe ženidbu i ponovno uspostave bračni suživot (usp. ZKP, kan. 1676). Ne smije se zanemariti ni napor da se među strankama stvori ozračje ljudske i kršćanske spremnosti utemeljene na traženju istine (usp. Uputa Dignitas Connubii, čl. 65, §§ 2-3).
Ipak, treba reći kako svako pravo djelo ljubavi u svojoj suštini počiva na pravednosti, što je osobito izraženo u našem slučaju. »Ljubav (caritas) izvanredna je snaga koja potiče osobe da se hrabro i velikodušno založe oko pravednosti i mira« (Enc.Caritas in veritate, br. 1). »Onaj tko ljubi druge prije svega je pravedan prema njima. Ne samo da pravednost nije ljubavi nepoznata, odnosno da je tek alternativan ili pak usporedan put s ljubavlju: pravednost je “neodvojiva od ljubavi”, pripada joj po samoj svojoj biti« (Isto, br. 6). Ljubav bez pravednosti i nije ljubav već puko pretvaranje, jer sama ljubav zahtijeva objektivnost tipičnu za pravednost, a nju nikako ne smijemo brkati s nečovječnom hladnoćom. S time u svezi, kao što je to već ustvrdio moj Prethodnik, Ivan Pavao II. u svom govoru posvećenom odnosu pastorala i prava: »Sudac […] se mora stalno čuvati krivo shvaćenog suosjećanja koje se lako može pretvoriti u samo prividno pastoralni sentimentalizam« (18. siječnja 1990., u: AAS 82 [1990.], str. 875, br. 5).
Potrebno je izbjegavati svaki pseudopastoralni poriv koji bi pitanja postavljao samo na horizontalnu ravninu gdje je jedino važno zadovoljiti subjektivne zahtjeve kako bi se pod svaku cijenu došlo do proglašenja ništavosti i tako otklonila prepreka primanju sakramenata pokore i euharistije. Preuzvišeno dobro ponovnog pristupa svetoj pričesti nakon sakramentalnog pomirenja, naprotiv, zahtijeva razmatranje istinskog dobra osoba a ono se ne može odijeliti od istine njihove kanonske situacije. Bilo bi to samo prividno dobro i teški manjak pravednosti i ljubavi kada bi im se unatoč svemu poravnao put prema primanju sakramenata, a ujedno bi ih se dovelo u opasnost da žive u objektivnom proturječju s istinom vlastitog osobnog stanja.
Govoreći o istini, u govorima ovom Apostolskom sudu, 2006. i 2007. godine ukazao sam na mogućnost da se dođe do istine o suštini ženidbe i o stvarnosti svake osobne situacije koja se sudu daje na prosudbu (28. siječnja 2006., u AAS 98 [2006.], str. 135-138; i 27. siječnja, u AAS 99 [2007.], str. 86-91; isto sam govorio i o istini u ženidbenim parnicama (usp. Uputa Dignitas connubii, čl. 65 §§ 1-2, 95 § 1, 167, 177, 178).Danas bih želio naglasiti kako bilo pravednost, bilo ljubav, nalažu istinoljublje i u svojoj suštini zahtijevaju pronalaženje prave istine. U prvom redu ljubav potrebu za istinitošću čini osobito zahtjevnom. »Obrana istine, njezino ponizno i uvjereno iznošenje te svjedočenje za nju vlastitim životom zahtjevni su, ali i nezamjenjivi oblici ljubavi koja se, doista, raduje istini (1 Kor 13, 6)« (Enc. Caritas in veritate, br. 1). »Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno je živjeti […] Ljubav bez istine upada u sentimentalizam, postajući praznom ljušturom koju je moguće ispuniti kako se komu prohtije. U kulturi bez istine taj je rizik za ljubav koban. Tada ljubav postaje tek plijenom kontingentnih i subjektivnih emocija i mišljenja, riječ zloporabljena i razobličena sve do toga da počinje označavati ono što je istinskoj ljubavi oprečno« (Isto, br. 3).
Treba imati na umu da se takva „praznina“ može dogoditi ne samo u sudbenoj praksi nego i u postavljanju teorijskih osnova koje kasnije tako snažno utječu na donošenje konkretnih presuda. Problem nastaje kad se u većoj ili manjoj mjeri izgubi ili prikrije sama suština ženidbe koja je ukorijenjena u naravi muškarca i žene, a koja omogućuje donošenje objektivnog suda o pojedinoj ženidbi. U tom smislu egzistencijalno, personalističko i relacijsko promatranje ženidbenog sjedinjenja nikako ne može zanemariti nerazrješivost, bitno svojstvo koje u kršćanskoj ženidbi, zajedno s jednošću, zadobiva posebnu čvrstoću zbog sakramenta (usp. ZKP, kan. 1056). Isto tako ne smijemo zaboraviti da ženidba uživa pravnu pogodnost. Zato, u slučaju dvojbe, ženidbu treba smatrati valjanom sve dok se ne dokaže suprotno (usp. ZKP, kan. 1060). U suprotnom slučaju, postojala bi velika opasnost da ostanemo bez objektivnog uporišta u donošenju presuda o ništavosti, pri čemu bi se svaka bračna teškoća pretvorila u simptom izostale uspostave sjedinjenja čija se osnovna jezgra pravednosti - nerazrješiv vêz - de facto negira.
Uvaženi prelati preslušatelji, službenici i odvjetnici, povjeravam vam ova razmišljanja, pri čemu vrlo dobro poznajem duh vjernosti koji vas vodi kao i vaše zauzimanje kako bi se propisi Crkve u punoj mjeri primjenjivali, u težnji prema istinskom dobru Božjeg naroda. Na vaš vrijedan rad, na svakog od vas i na vaš svakodnevni rad, zazivam majčinsku zaštitu Presvete Marije Speculum iustitiae i udjeljujem s ljubavlju Apostolski blagoslov.