Vijesti

Dragi članovi suda Rimske rote!
Osobito mi je zadovoljstvo što smo se okupili povodom otvaranja sudske godine. Srdačno pozdravljam zbor prelata preslušatelja, počevši od dekana, mons. Antonia Stankiewicza, kojemu zahvaljujem na ljubaznim riječima. Pozdravljam službenike, odvjetnike i druge suradnike ovoga Suda kao i sve ostale nazočne. I ovom prigodom želim istaknuti kako visoko cijenim vaš rad koji vršite u službi Crkve i potaknuti vas da se i dalje još predanije zauzimate na tako osjetljivom i važnom području za pastoral i za salus animarum.
Odnos prava i pastorala bio je u središtu postkoncilske rasprave o kanonskom pravu. Dobro poznata izjava časnog sluge Božjeg Ivana Pavla II., kako »nije točno da pravo mora biti manje pravno kako bi bilo više pastoralno« (Nagovor Rimskoj roti, 18. siječnja 1990., br. 4, u: AAS 82 [1990.], str. 874) izražava radikalno prevladavanje jedne prividne suprotnosti. »Pravna i pastoralna dimenzija - navodi - nerazdvojno su povezane u hodočasničkoj Crkvi na ovoj zemlji. Prije svega, njihov sklad proizlazi iz njihove zajedničke svrhe: spasenja duša«  (ibidem). Prigodom našeg prvog susreta 2006. godine, želio sam ukazati na autentičan pastoralni smisao postupka za proglašenje ništavosti ženidbe, utemeljen na ljubavi prema istini (usp. Nagovor Rimskoj roti,  28. siječnja 2006., u: AAS 98 [2006.], str. 135-138). Danas bih se želio zadržati na razmatranju pravne dimenzije koja je nerazdruživa od pastoralnog rada priprave i pripuštanja sakramentu ženidbe, kako bih rasvijetlio povezanost tog rada i ženidbenih sudskih postupaka.
Kanonska dimenzija priprave za ženidbu možda i nije odmah vidljiv element. Naime, s jedne je strane vidljivo kako u zaručničkim tečajevima priprave za ženidbu kanonska pitanja zauzimaju relativno skromno ako ne i sasvim beznačajno mjesto, jer se smatra kako buduće ženidbene drugove malo zanimaju problematike koje su pridržane stručnjacima. S druge pak strane, premda su svi potpuno svjesni nužnosti nekih pravnih koraka koji prethode ženidbi, a čija je svrha utvrditi da se »ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju« (ZKP, kan. 1066), rašireno je mišljenje kako su zaručnički ispit, ženidbeni navještaj i druga sredstva prikladna za obavljanje izvida potrebnih prije ženidbe (usp. ZKP, kan. 1067), kamo spadaju i tečajevi priprave za ženidbu, postupci isključivo formalne naravi. Naime, često se smatra kako bi pastiri trebali tolerantnije dopuštati sklapanje ženidbe s obzirom na to da je u pitanju čovjekovo prirodno pravo na ženidbu.
Glede toga dobro je promišljati o pravnoj dimenziji same ženidbe. Na to sam se osvrnuo govoreći o istini ženidbe, kada sam između ostalog rekao: »Nasuprot subjektivnom i liberalnom relativiziranju spolnog iskustva, crkvena tradicija jasno ističe prirodnu pravnu narav ženidbe, to jest njegovu pripadnost po naravi, pravednosti u međuljudskim odnosima. U tom smislu pravo se istinski isprepliće sa životom i ljubavi; kao njegova nutarnja nužnost« (Nagovor Rimskoj roti, 27. siječnja 2007., u: AAS 90 [2007.], str. 90). Stoga ne postoji životna ženidba i neka druga pravna: postoji samo jedna ženidba koja je konstitutivno stvarna pravna veza između muškarca i žene, veza na kojoj počiva istinska ženidbena zajednica života i ljubavi. Ženidba koju sklapaju zaručnici, ona kojom se bavi pastoral i ona koja je u središtu kanonske doktrine, jedna su te ista naravna i spasenjska stvarnost čije bogatstvo nesumnjivo otvara mogućnost različitih pristupa, što, dakako, ni u kojoj mjeri ne umanjuje njen istinski identitet. Pravni je aspekt tijesno povezan sa samom biti ženidbe. To je razvidno ne u svjetlu pozitivističkog poimanja prava, već prava promatranog pod vidom odnosa prema pravednosti.
Pravo na ženidbu, ili ius connubii, treba upravo tako promatrati. Naime, nije riječ o subjektivnom zahtjevu koji bi pastiri trebali ispunjavati jednostavnim formalnim priznavanjem, neovisno o stvarnom sadržaju sjedinjenja. Pravo na sklapanje ženidbe pretpostavlja da ju određena osoba može i namjerava stvarno sklopiti, dakle u istini njene biti, onako kako to Crkva naučava. Nitko se ne može pozivati na pravo na obred slavljenja ženidbe. Naime, ius connubii se odnosi na pravo sklapanja istinske ženidbe. Dakle, ne bi se radilo u uskraćivanju ius connubii tamo gdje je očito da ne postoje pretpostavke za njegovo ostvarenje, odnosno ako očito ne postoji sposobnost za sklapanje ženidbe ili ako se voljom postavi svrha koja je u suprotnosti sa naravnom stvarnosti ženidbe.
S time u svezi želim podsjetiti na ono o čemu sam pisao nakon Biskupske Sinode o Euharistiji: »Opisavši složenost kulturnog konteksta u kojem Crkva živi u mnogim zemljama, Sinoda je, zatim, preporučila osobitu pastoralnu skrb glede priprave zaručnika kao i prethodne provjere njihovih uvjerenja s obzirom na neopozivost obveze, što je uvjet za valjanost samog sakramenta. Ozbiljno razlučivanje u tom pogledu pomoći će da se izbjegnu situacije u kojima afektivni impulsi ili površni razlozi potiču dvoje mladih da preuzmu odgovornost koju kasnije nisu u mogućnosti poštovati (usp. Propositio, 40). Dobro koje Crkva i cijelo društvo očekuju od braka i obitelji, koja je utemeljena na braku, toliko je veliko da zahtijeva potpunu pastoralnu zauzetost na tom specifičnom području. Brak i obitelj su institucije koje treba promicati i štititi od svakoga mogućeg pogrešnog shvaćanja s obzirom na njihovu narav, jer sve ono što ranjava brak i obitelj ranjava i ljudski suživot kao takav« (Postsinodalna apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 22. veljače 2007., br. 29, u: AAS 99 [2007.], str. 130).
Priprava za ženidbu, u njenim različitim fazama koje opisuje papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio, nesumnjivo ima ciljeve koji nadilaze pravnu dimenziju, jer njen su obzor cjelovito ljudsko i kršćansko dobro ženidbenih drugova i njihova budućeg potomstva (usp. br. 66, u: AAS 73 [1981.], str. 159-162), usmjerena u konačnici prema svetosti njihova života (usp. ZKP, kan. 1063, 2°). No, ne smijemo nikada smetnuti s uma da je neposredna svrha takve priprave promicanje slobodnog sklapanja istinske ženidbe, to jest uspostava veze pravednosti i ljubavi među supružnicima, sa svojstvima jednosti i nerazrješivosti, usmjerene k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, koja je među krštenima jedan od sakramenata novoga Saveza. Time se budućim supružnicima ne upućuje nekakva izvanjska ideološka poruka niti im se nameće nekakav kulturološki obrazac; zaručnicima se omogućuje otkrivanje istine o naravnoj težnji i sposobnosti za preuzimanje obveza koje su zapisane u njihovu biću po naravi određenom za muško-žensku zajednicu. Otuda proizlazi pravo kao bitni sastavni dio ženidbenog odnosa, ukorijenjen u naravnoj mogućnosti ženidbenih drugova koja se ostvaruje u davanju ženidbene privole. Razum i vjera rasvjetljuju tu životnu istinu, no mora nam biti jasno da, kao što je to naučavao sluga Božji Ivan Pavao II., »Crkva ne odbija sklapanje ženidbe onome koji je bene dispositus pa makar on bio nedostatno pripravljen glede nadnaravnog aspekta, pod uvjetom da ima ispravnu nakanu sklopiti ženidbu prema naravnoj stvarnosti bračne zajednice« (Nagovor Rimskoj roti,  30. siječnja 2003., br. 8, u: AAS 95 [2003.], str. 397). U tom se smislu posebnu pozornost treba posvetiti kako daljoj, tako i bližoj i neposrednoj pripravi za ženidbu (usp. Ivan Pavao II., Ap. pobudnica Familiaris consortio, 22. studenog 1981., br. 66, u: AAS 73 [1981.], str. 159-162).
Među sredstvima utvrđivanja da li je nakana zaručnika zaista ženidbena ističe se zaručnički ispit. Svrha ovog ispita prvenstveno je pravne naravi: utvrditi da se ništa ne protivi valjanom i dopuštenom sklapanju ženidbe. To što je postupak pravne naravi ne znači međutim da je formalistički, kao da je riječ o kakvom birokratskom postupku ispunjavanja nekog obrasca odgovaranjem na neka uobičajena pitanja. Naprotiv, riječ je o jedinstvenoj pastoralnoj prigodi - koju valja uzeti s punom ozbiljnošću i pozornošću - kada kroz razgovor, uz puno poštovanje i prijateljski, pastir pokušava pomoći osobi da ozbiljno razmotri istinu o samome sebi i o vlastitom ljudskom i kršćanskom pozivu na ženidbu. U tom smislu razgovor uvijek vođen zasebno sa svakim pojedinim zaručnikom - ne umanjujući važnost drugih razgovora s parom - zahtijeva ozračje potpune iskrenosti, u kojem se treba osloniti na činjenicu da su upravo sami zaručnici prvi zainteresirani i dužni po savjesti sklopiti valjanu ženidbu.
Na taj se način primjenom raznih sredstava koja stoje na raspolaganju za brižljivu pripravu i provjeru, može razviti učinkovito pastoralno djelovanje usmjereno na prevenciju ništavosti ženidbe. Treba se zauzimati kako bi se koliko je to god moguće prekinuo začarani krug koji često nastaje uslijed olakotnog pripuštanja ženidbi, bez prikladne priprave i ozbiljnog ispita predviđenih pretpostavki za sklapanje ženidbe, te isto tako olakotno donesene sudske presude, ali suprotnog predznaka, kojom se utvrđuje ništavost ženidbe samo zato jer se utvrdio njen promašaj. Istina je da je nemoguće da se u fazi priprave za ženidbu utvrde ili očituju svi razlozi eventualnog proglašenja ništavosti, ali isto tako bilo bi neopravdano ne odobriti vjenčanje na temelju nekih neosnovanih pretpostavki, kao na primjer pretpostavke da su danas osobe općenito nesposobne ili da imaju samo prividnu ženidbenu volju. U tom smislu vrlo je važno povećati svijest glede odgovornosti u ovoj materiji onih kojima su duše povjerene. Kanonsko pravo općenito, a osobito ženidbeno i procesno pravo, zahtijevaju zasigurno posebnu (stručnu) spremu, no poznavanje osnovnih kao i praktičnih aspekata kanonskog prava vezanih uz vlastite zadaće, predstavlja od primarne važnosti potrebu za osposobljavanjem svih pastoralnih djelatnika, poglavito onih koji se bave pastoralom obitelji.
Sve to od crkvenih sudova zahtijeva da svojim radom prenose jednoznačnu poruku glede onog što je bitno u ženidbi, sukladno s učiteljstvom i kanonskim zakonom, govoreći jednim glasom. Zbog potrebe jedinstvene sudske prakse, povjerene brizi ovoga Suda, drugi se crkveni sudovi trebaju uskladiti sudskoj praksi Rimske rote (usp. Ivan Pavao II., Nagovor Rimskoj roti, 17. siječnja 1998., br. 4, u: AAS 90 [1998.], str. 783). Nedavno sam upozorio na potrebu ispravnog prosuđivanja slučajeva glede nesposobnosti za davanje privole (usp. Nagovor Rimskoj roti, 29. siječnja 2009., u: AAS 101 [2009.], str. 124-128). Pitanje je i dalje vrlo aktualno, i, na žalost, i dalje ima neispravnih stajališta, kao na primjer ona koja izjednačuju umjerenost prosuđivanja potrebne za ženidbu (usp. ZKP, kan. 1095, br. 2) sa poželjnom razboritosti u odluci o ženidbi, čime se miješa pitanje sposobnosti s jednim drugim koje ne utječe na valjanost, jer se odnosi na stupanj praktične razboritosti kojom je donesena odluka koja je, ipak, uistinu ženidbena. Još bi teže bilo krivo shvaćanje ako bi se učinak uzrokovanja ništavosti htjelo pripisati nepromišljenim odlukama donesenim tijekom bračnog života.
U okviru ništavosti zbog isključenja bitnih dobara ženidbe  (usp. ibid, kan. 1101, § 2) također se treba ozbiljno zauzimati kako bi sudske presude odražavale istinu o ženidbi, istu onu koja treba osvijetliti trenutak pripuštanja ženidbi. Ovdje poglavito mislim na pitanje isključenja bonum coniugum. Kad je riječ o tom isključenju čini se kako se ponavlja ista ona opasnost koja ugrožava ispravnu primjenu odredbe o nesposobnosti, to jest opasnost da se razlozi ništavosti traže u ponašanjima koja se ne odnose na uspostavu ženidbenog veza nego se tiču njegova ostvarenja u životu. Treba se oduprijeti kušnji da se obični nedostaci supružnika u njihovom bračnom životu tumače kao nedostaci u privoli. Pravo isključenje može postojati samo ako je povrijeđeno usmjerenje k dobru ženidbenih drugova (usp. ibid, kan. 1055, § 1), isključeno pozitivnim činom volje. Nesumnjivo je da su sasvim iznimni slučajevi kada izostane prihvaćanje drugoga kao ženidbenog druga ili kada se isključi bitno usmjerenje zajednice ženidbenog života na dobro drugoga. Točno određenje ovih slučajeva isključenja bonum coniugum sudska praksa Rimske rote mora vrlo pozorno razmotriti.
U zaključku ovog mog razmatranja, vraćam se na odnos prava i pastorala. Taj je odnos često predmet nesporazuma, katkad na štetu prava, a ponekad na štetu pastorala. Na svim područjima, a osobito na području ženidbe i obitelji, potrebno je uspostaviti dinamiku suprotnog predznaka, potpuni sklad između pastorala i prava, koja će zasigurno dati vrijedne plodove u služenju onima koji namjeravaju sklopiti ženidbu.
Dragi članovi suda Rimske rote, na sve vas zazivam moćni zagovor Blažene Djevice Marije, da vam nikada ne izostane Božje pomoći u vjernom, s duhom služenja i plodnom vršenju vašeg svakodnevnog rada, i rado udjeljujem svima poseban apostolski blagoslov.