Objavljeno: 02.03.2016.
Nagovor Svetog Oca Franje sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine 2015.
Dvorana Clementina
Petak, 23. siječnja 2015.
Dragi suci, službenici, odvjetnici i suradnici Apostolskog suda Rimske rote,
Srdačno Vas pozdravljam, počevši od Zbora prelata preslušatelja na čelu s dekanom, mons. Piom Vitom Pintom, kojemu zahvaljujem na riječima kojima je otvorio naš susret. Svima Vama želim svako dobro u Sudskoj godini koju danas otvaramo.
Ovom prilikom želim nešto reći o ljudskom i kulturološkom kontekstu u kojem nastaje ženidbena nakana.
Kriza vrijednosti u društvu zasigurno nije nova pojava. Blaženi Pavao VI. je još prije četrdeset godina, obraćajući se upravo Rimskoj roti, stigmatizirao bolesti suvremenog čovjeka »katkad ranjenog sustavnim relativizmom, koji ga upućuje na odabir lakšeg rješenja situacije, pa on tako podliježe demagogiji, pomodarstvu, strastima, hedonizmu, egoizmu i konačno se izvana pokušava suprotstaviti „autoritetu zakona“, a iznutra, gotovo nesvjesno, vladavinu moralne savjesti zamjenjuje hirom takozvane psihološke savjesti« (Govor od 31. siječnja 1974., u: AAS 66 [1974.], str. 87). Uistinu, napuštanje perspektive vjere neumoljivo rezultira pogrešnim shvaćanjem ženidbe, koje se pak odražava na sazrijevanje ženidbene nakane.
Dakako, Gospodin, po svojoj dobroti, Crkvi pruža radost zbog tolikih obitelji koje, oslanjajući se i hraneći se iskrenom vjerom, ostvaruju kroz svakodnevna trpljenja i radosti dobra ženidbe, koja su iskreno prihvatile u trenutku ženidbe i koja se one i dalje, vjerno i uporno trude ostvarivati. No, Crkva je svjesna i patnji mnogih obiteljskih zajednica koje se raspadaju i za sobom ostavljaju ruševine osjećajnih odnosa, planova i zajedničkih očekivanja. Sudac je pozvan provesti sudsku analizu kada postoji sumnja u valjanost ženidbe, kako bi utvrdio postoji li bitni nedostatak u privoli, bilo neposredni, u smislu nedostatka valjane nakane, bilo u smislu teškog nedostatka u shvaćanju same ženidbe koji određuje volju (usp. kan. 1099). Naime, korijeni krize ženidbe nerijetko su u krizi znanja prosvjetljenog vjerom, to jest opredjeljenjem za Boga i njegov plan ljubavi ostvaren u Isusu Kristu.
Iz pastoralnog iskustva znamo da je danas velik broj vjernika u neregularnoj situaciji, što je uvjetovano snažnim utjecajem široko rasprostranjenog svjetovnog mentaliteta. Postoji, naime, svojevrsna duhovna svjetovnost, koja »se skriva iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi« (Ap. pobudnica Evangelii gaudium, 93) i koja ne upućuje na slavljenje Gospodina nego na ostvarenje osobnog dobra. Jedan od plodova takvog shvaćanja je »čisto subjektivna vjera koju jedino zanima određeno iskustvo ili niz ideja i spoznaja za koje se drži da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja« (ibid., 94). Jasno je, da za onoga koji se prikloni takvom shvaćanju, vjera ostaje bez svoje orijentacijske i normativne vrijednosti, pa se otvara put za kompromise s vlastitim egoizmom i s pritiscima mentaliteta koji je zahvaljujući medijima danas postao dominantan.
Zbog toga, sudac kod procjenjivanja valjanosti dane privole mora imati u vidu kontekst vrednota i vjere - odnosno njihove manjkavosti ili izostanka - u kojem je ženidbena nakana nastala. Naime, nepoznavanje sadržaja vjere moglo bi dovesti do onoga što Zakonik naziva zabludom koja određuje volju (usp. kan. 1099). Tu mogućnost više ne treba smatrati iznimkom, kao što je to bilo u prošlosti, upravo zbog toga što često svjetovna misao odnosi prevagu nad naukom Crkve. Takva zabluda ne ugrožava samo stabilnost ženidbe, njenu isključivost i plodnost, nego i usmjerenje ženidbe na dobro drugoga, ženidbenu ljubav kao »suštinsko načelo« privole, uzajamno davanje radi uspostave zajednice čitavog života. »Brak se danas teži promatrati kao puki oblik emocionalnog zadovoljenja koji se može graditi na bilo koji način i koji svatko može mijenjati po vlastitom nahođenju« (Ap. pobudnica Evangelii gaudium, 66), tako da se kod osoba koje sklapaju ženidbu formira svojevrsna mentalna rezerva glede trajnosti zajednice, ili njene isključivosti, koje se dovode u pitanje ako voljena osoba više ne ispunjava vlastita očekivanja glede osjećajnog blagostanja.
Želim Vas, dakle, pozvati na snažnije i predanije vršenje vaše službe u zaštiti jedinstva crkvene sudske prakse. Koliko je samo posla za dobro tolikih parova i djece, koji često postaju žrtvama nemilih životnih okolnosti! I ovdje je potrebna pastoralna preobrazba crkvenih struktura (usp. ibid., 27), kako bi se pružio opus iustitiae svima onima koji se obraćaju Crkvi kako bi se rasvijetlila njihova ženidbena situacija.
Eto teške zadaće kako za Vas, tako i za sve suce u biskupijama: ne zatvarati spasenje osoba u uske ulice juridicizma. Svrha prava je usmjerena na salus animarum, pod uvjetom da izbjegavajući sofizme tako daleke od žive stvarnosti osoba u teškoćama, pomogne utvrditi istinu u trenutku davanja privole: odnosno, da li je ona dana u vjernosti Kristu ili lažljivom svjetovnom mentalitetu. O tome je blaženi Pavao VI. ustvrdio: »Budući da je Crkva Božji plan - Ecclesia de Trinitate - njene institucije, koliko god da ih je još moguće usavršiti, moraju biti uređene tako da prenose Božju milost i da promiču dobro vjernika, već prema darovima i zadaći svakog pojedinca, a to je i suštinska svrha Crkve. Takva društvena svrha, spasenje duša, salus animarum, ostaje vrhovna svrha institucija, prava, zakona« (Govor sudionicima II. međunarodnog kongresa kanonskog prava, 17. rujna 1973., u: Communicationes, 5 [1973.], str. 126).
Vrijedi se podsjetiti na ono što propisuje Uputa Dignitas connubii pod br. 113, sukladno s kan. 1490 Zakonika kanonskog prava, glede potrebe da na svakom crkvenom sudu budu nazočne osobe kompetentne za davanje pomnog savjeta o mogućnosti pokretanja postupka za utvrđivanje ništavosti ženidbe; također se zahtijeva prisutnost stalnih odvjetnika, plaćenih od samog suda, koji će vršiti službu odvjetnika. U želji da na svakom Sudu budu prisutne navedene osobe, kako bi pravda Crkve bila stvarno dostupna svim vjernicima, s osobitim zadovoljstvom naglašavam kako je u mnogim postupcima koji se vode na Rimskoj roti strankama koje zbog lošeg imovinskog stanja ne mogu snositi odvjetničke troškove dodijeljena besplatna pravna zaštita. Ovo je nešto što želim posebno istaknuti: sakramenti su besplatni. Sakramenti nam daju milost, a postupak za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe tiče se sakramenta ženidbe. Kako bih samo želio da svi takvi postupci budu besplatni!
Draga braćo, želim ponovno svima vama zahvaliti za dobro koje činite narodu Božjem služeći pravdi. Zazivam Božju pomoć na vaš rad i udjeljujem vam apostolski blagoslov.
