Vijesti

svakome od vas upućujem srdačan pozdrav, počevši od Vijeća prelata preslušatelja na čelu s dekanom, mons. Pijom Vitom Pintom, kojemu zahvaljujem na upućenim riječima, kao i Prodekanu, nedavno imenovanom na tu službu. Svima vama želim da u sudskoj godini, koju danas otvaramo, radite s vedrinom i žarkom ljubavlju prema Crkvi.
Danas se želim vratiti na pitanje odnosa vjere i ženidbe, a posebno na perspektive vjere duboko ukorijenjene u ljudskom i kulturnom okruženju u kojem se oblikuje ženidbena nakana. Sveti Ivan Pavao II. jasno je istaknuo, na temelju nauka Svetog pisma, »koliko je duboka povezanost između spoznaje po vjeri i spoznaje po razumu […].Ona osobitost kojom je obilježen biblijski tekst sastoji se u tome što je on nošen uvjerenjem da postoji duboka i neprekidna veza između spoznaje razuma i vjere« (Enc. Fides et ratio, 16). Stoga, što se više udaljava od perspektive vjere, to više »čovjek zapada u opasnost da mu ponestane daha i da dospije u ›stanje lude‹. Prema mišljenju Biblije, u ovoj ludosti prisutna je prijetnja životu. Luda se zavarava da više spoznaje, a da uistinu ne može duh upraviti na nužne stvari. To ga naime ometa da pravilno uredi svoj duh (usp. Izr 1, 7) i da ispravno osjeća o sebi i stvarima koje ga okružuju. Kada zatim tvrdi ›Nema Boga‹ (usp. Ps 14 [13], 1), najjasnije pokazuje koliko je njegova spoznaja manjkava i koliko je sam daleko od pune istine o stvarima, njihovu podrijetlu i sudbini« (Isto, 18).
Sa svoje pak strane papa Benedikt XVI., u svom posljednjem Govoru upućenom vama, podsjeća: » samo u otvorenosti Božjoj istini […] moguće je razumjeti i ostvarivati u konkretnom životu, i bračnom i obiteljskom, istinu o čovjeku kao njegovu sinu, krštenjem nanovo rođenom […].Odbacivanje božanske ponude, zapravo vodi u duboki poremećaj svih međuljudskih odnosa […], uključujući i ženidbeni« (26. siječnja 2013., 2). Stoga je nužno, više no ikada prije, produbiti odnos između ljubavi i istine. »Ljubav treba istinu. Jedino ako je utemeljena na istini, ljubav može trajati u vremenu, prevladati prolazni trenutak i ostati dovoljno čvrsta da služi kao oslonac na zajedničkom putu. Ako ljubav nije povezana s istinom, tada postaje plijenom promjenjivih osjećaja i ne uspijeva odoljeti zubu vremena. Prava ljubav, naprotiv, ujedinjuje sve sile naše osobe i postaje novo svjetlo koje pokazuje put prema velikom i punom životu. Bez istine ljubav ne može pružiti čvrstu vezu, ne uspijeva izvesti ›ja‹ iz njegove izoliranosti niti ga osloboditi od kratkotrajna trenutka kako bi gradilo život i donijelo plod« (Enc. Lumen fidei, 27).
Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da nam rašireni način mišljenja nastoji zamračiti pristup vječnim istinama. Javlja se mentalitet koji često, vrlo široko i kapilarno, prožima stavove i ponašanja, čak i samih kršćana (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 64), čija vjera slabi i gubi vlastitu izvornost kao kriterij tumačenja i djelovanja osobnog, obiteljskog i društvenog postojanja. Takvo okruženje, u kojem nedostaju religijske i vjerske vrijednosti, neizbježno utječe i na ženidbenu privolu. Vjerska iskustva onih koji traže sklapanje kršćanske ženidbe vrlo su različita. Neki aktivno sudjeluju u životu župe; drugi se tome pak po prvi puta približavaju; neki možda vode vrlo intenzivan molitveni život; dok su drugi nošenim neodređenim religioznim osjećajem; ponekad je riječ o osobama udaljenim od vjere ili im naprosto nedostaje vjere.
Naspram takve situacije, potrebno je pronaći učinkovita sredstva. Kao prvo sredstvo naglašavam formaciju mladih, koje treba usmjeravati prikladnom pripravom da ženidbu i obitelj otkrivaju prema Božjem planu. Radi se o tome da se pomogne budućim supružnicima kako bi prihvatili i osjetili milost, ljepotu i radost prave ljubavi, spašene i otkupljene od Isusa. Kršćanska zajednica kojoj se zaručnici obraćaju, pozvana je sa srcem naviještati im Evanđelje, kako bi njihovo iskustvo ljubavi moglo postati sakramentom, djelatnim znakom spasenja. U takvim okolnostima, Isusovo otkupiteljsko poslanje zahvaća muškarca i ženu u konkretnosti njihova života u ljubavi. Taj trenutak za čitavu zajednicu postaje posebnom prigodom njezina poslanja. Danas, više no ikada prije, ta se priprava predstavlja kao istinska prigoda za evangelizaciju odraslih, a često i osoba koje su se udaljile od vjere. Naime, velik je broj mladih kojima blizina vjenčanja stvara prigodu za ponovni susret s vjerom koja je dugo vremena bila ostavljena na marginama njihova života; s druge strane, oni se nalaze u posebnom ozračju, koje često oraspoložuje za preispitivanje i promjenu smjera vlastitog hoda. Dakle, to može biti pogodno vrijeme za obnovu osobnog susreta s osobom Isusa Krista, s porukom Evanđelja i s naukom Crkve.
Neophodno je stoga da službenici i ustanove kojima je povjeren obiteljski pastoral budu vođeni snažnom brigom da itinerarije priprave za sakrament ženidbe učine što djelotvornijima, ne samo za ljudski rast, nego osobito za rast vjere zaručnika. Glavna svrha susreta jest pomoći zaručnicima u ostvarivanju postupnog uključivanja u otajstvo Krista, u Crkvi i s Crkvom. To uključivanje podrazumijeva postupno sazrijevanje u vjeri, kroz navještaj Božje Riječi, pristupanje i darežljivo nasljedovanje Krista. Svrha te priprave sastoji se, naime, u pomoći zaručnicima da spoznaju i žive stvarnost ženidbe koju kane sklopiti, kako bi to mogli činiti ne samo valjano i dopušteno, nego i plodonosno, i kako bi bili raspoloživi da od tog slavlja učine posebnu etapu na svome putu vjere. Kako bi se sve to moglo i ostvariti, potrebne su osobe specifičnih kompetencija i odgovarajuće pripremljene za tu službu, u svrsishodnoj sinergiji između svećenika i bračnih parova.
U tom duhu, sa svom odlučnošću želim naglasiti potrebu »novog katekumenata« u pripravi za ženidbu. Prihvaćajući želje Otaca posljednje Redovite Sinode, žurno je bez odlaganja konkretno ostvariti ono što je već ranije predloženo u Familiaris consortio (br. 66) da poput katekumenata za krštenje odraslih kao dijela sakramentalnog procesa, tako i priprava za ženidbu postane sastavnim dijelom čitave ženidbene sakramentalne procedure, kao protulijek umnažanju ništavih ili nepostojećih ženidbi.
Drugo sredstvo jest pomoći novim supružnicima kako bi u Crkvi nastavili put u vjeri i nakon slavlja ženidbe. Neophodno je točno, s hrabrošću i kreativnošću, odrediti projekt formacije mladih supružnika, inicijativama usmjerenima prema rastućem posvješćivanju primljenog sakramenta. Važno je poticati ih da uzimaju u obzir različite aspekte svoga svakodnevnog života u paru, koji je znak i sredstvo Božje ljubavi, utjelovljene u ljudskoj povijesti. Navest ću dva primjera. Prije svega, ljubav od koje nova obitelj živi ima svoj korijen i konačni izvor u otajstvu Trojstva, radi čega ona nosi taj pečat, unatoč svim poteškoćama i bijedama s kojima se treba odnositi u vlastitom svakodnevnom životu. Jedan drugi primjer: povijest ljubavi kršćanskoga para dio je svete povijesti, jer nju nastanjuje Bog i jer Bog nikada ne krši obvezu koju je preuzeo zajedno s mladencima u trenutku njihova vjenčanja; On je, naime »vjeran Bog i ne može sebe zanijekati« (2 Tim 2,13).
Kršćanska je zajednica pozvana prihvatiti, pratiti i pomagati mlade parove, nudeći prilike i prikladna sredstva - počevši od sudjelovanja u nedjeljnoj misi - za njegovanje duhovnoga života bilo unutar obitelji, bilo u okružju pastoralnih programiranja u župi ili unutar drugih zajednica vjernika. Mladi bračni drugovi često su prepušteni sami sebi, možda i zato što se rijetko pojavljuju u župi; to se najčešće događa nakon rođenja djeteta, odnosno djece. No, upravo bi u tim prvim trenucima obiteljskog života trebalo osigurati veću blizinu i snažnu duhovnu podršku, također u odgoju djece, na što su pozvani supružnici kao roditelji, prvi odgojitelji i donositelji dara vjere. Na putu ljudskog i duhovnog rasta mladih supružnika, poželjno je postojanje referentnih skupina u kojima je moguće ostvariti hod trajne formacije: pomoću slušanja Riječi, suočavanja s tematikama koje se odnose na obiteljski život, molitvu, bratsko dijeljenje.
Ta dva sredstva što sam ih istaknuo imaju cilj stvaranja prikladnog vjerskog okruženja u kojem se slavi i živi ženidba. Jedan takav odlučujući aspekt za solidnost i istinitost sakramenta braka ponovno poziva župnike da budu sve svjesni osjetljive zadaće koja im je povjerena u upravljanju sakramentalnog ženidbenog hoda budućih supružnika, čineći u njima shvatljivom i stvarnom sinergiju između foedus i fides. Radi se o prijelazu s tipično pravnog i formalnog shvaćanja priprave budućih bračnih drugova, na sakramentalno utemeljenje ab initio, tj. počevši od hoda prema punini njihova foedus - privole koju je Krist uzdigao na sakramenat. To će zahtijevati i darežljivi doprinos odraslih kršćana, muškaraca i žena, koji bi se pridružili svećeniku u obiteljskom pastoralu, kako bi izgradili »remek-djelo društva«, to jest »obitelj«: muškarca i ženu koji se ljube (Kateheza, 20. veljače 2014.) sukladno »osvjetljavajućem Božjem planu« (Govor Izvanrednom konzistoriju, 2. veljače 2014).
Neka Duh Sveti, koji uvijek i u svemu vodi sveti narod Božji, surađuje i pomaže svećenicima i laicima, koji se zauzimaju i koji će se zauzimati na tom području, kako nikada ne bi izgubili polet i hrabrost da se zalažu za ljepotu kršćanskih obitelji, unatoč uništavalačkim zamkama prevladavajuće kulture trenutnog i prolaznog.
Draga braćo, kao što sam već više puta istaknuo, potrebna je velika hrabrost za ženidbu u vremenu u kojemu živimo. A oni koji imaju snagu i hrabrost da u radosti učine taj važan korak, moraju uza se osjećati pažnju i konkretnu blizinu Crkve. S tom željom, ponovno vam izražavam dobre želje za uspješan rad u novoj godini koju nam Gospodin daruje. Obećajem vam svoju molitvu, a ja također računam na vašu dok vam od srca podjeljujem apostolski blagoslov.