Vijesti

Trebao bih govoriti stojeći, ali znate, išijas je pomalo neugodan gost. Oprostite mi što ću vam govoriti sjedeći.
Drago mi je što se susrećem s vama prigodom otvaranja sudske godine. Sve vas srdačno pozdravljam; Dekana, mons. Pija Vita Pinta, kojemu zahvaljujem za upućene riječi, prelate suce, službenike i suradnike Suda Rimske Rote.
Nadovezat ću se na govor koji sam održao prošle godine, osobito na temu koja u velikoj mjeri dotiče novije presude Rimske Rote: to je, s jedne strane, manjak vjere koja ne osvjetljava, kako bi trebala, ženidbeno zajedništvo - na to je već triput javno ukazao moj prethodnik Benedikt XVI. -; s druge strane to su temeljni aspekti toga zajedništva, koji, osim bračnoga suživota muškarca i žene, obuhvaćaju rađanje i odgoj potomstva.
Znademo da je pravosuđe Rimske Rote, u suglasju s učiteljstvom rimskih prvosvećenika, osvijetlilo hijerarhiju dobara ženidbe pojasnivši da oblik bonumn familiae daleko nadilazi puko pozivanje na razloge ništavosti, unatoč tome što se u prošlosti otvorio određeni tračak mogućnosti ništavosti ženidbe s naslova bonum familiae. Ta je mogućnost razložno zatvorena, jačajući tako teološki oblik obitelji kao učinak ženidbe kakvu je Stvoritelj uspostavio. Sa svoje strane nisam propustio preporučiti da se bonun familiae ne promatra na negativan način, da bi ga se gotovo moglo smatrati jednim od razloga ništavosti. Ono je, naime, uvijek i u svakom slučaju blagoslovljeni plod ženidbenog saveza; ne može ga se ugasiti potpuno (in toto) proglašenjem ništavosti, jer »biti obitelj« ne može se promatrati kao ukinuto dobro budući da je ono plod Božjega plana, barem kada je riječ o potomstvu Supružnici sa djecom koju im je Bog podario nova su stvarnost koju nazivamo obitelj.
U slučaju ženidbe koja je pravno proglašena ništavnom, strana koja nije spremna prihvatiti takvu odluku, ostaje s djecom jedno (unum idem). Zato je potrebno voditi računa o jednom važnom pitanju: što će biti s djecom i sa stranom koja ne prihvaća proglašenje ništavosti? Do sada je sve izgledalo jasno, ali nažalost nije tako. Stoga je nužno da načelne afirmacije prate odgovarajući konkretni aspekti, imajući stalno u vidu da je »obitelj temelj društva i još uvijek najpogodnija sredina u kojoj se osobi osigurava cjelovito dobro potrebno za njen stalni razvoj« (Govor Europskoj Federaciji katoličkih obiteljskih udruga, 1. lipnja 2017.). Stoga smo pozvani pronaći put koji vodi do izbora usklađenih s utvrđenim načelima. Svi smo svjesni koliko je težak prijelaz s načela na djela. Kada se govori o cjelovitom dobru osoba treba se pitati kako se to može ostvariti u brojnim situacijama u kojima se djeca mogu naći.
Novi sakramentalni vez, koji slijedi nakon proglašenja ništavosti, nesumnjivo će donijeti mir supružniku koji je ništavost zatražio. No, kako objasniti djeci da, na primjer, njihova mama, koju je tata ostavio i koja često nema namjere sklopiti novi ženidbeni savez, zajedno s njima prima pričest na nedjeljnoj misi, dok njihov tata, koji živi s drugom ženom ili čeka proglašenje ništavosti ženidbe, ne može sudjelovati u euharistijskoj gozbi? Na Izvanrednoj skupštini biskupske sinode 2014. kao i na onoj Redovnoj 2015., sinodalni oci, razmišljajući o obitelji, postavili su si ta pitanja postajući svjesnima da je teško, a ponekad i nemoguće, na njih dati odgovore. Ipak, zabrinutost sinodalnih otaca i majčinska skrb Crkve pronašli, za tolike patnje, korisno pastoralno sredstvo u Apostolskoj pobudnici Amoris laetitia. U ovom dokumentu dane su jasne upute čija je svrha da nitko, a osobito oni najmanji i oni koji trpe, ne budu ostavljeni samima ili korišteni kao sredstvo ucjene razdvojenih roditelja (usp. Amoris laetitia, 241). Kao što znate, 19. ožujka započet će »Godina obitelji Amoris laetitia«. I vi svojim radom dajete dragocjeni doprinos ovom hodu Crkve s obiteljima za obitelj.
Dragi suci, ne propustite u svojim presudama svjedočiti ovu apostolsku strepnju Crkve, znajući da cjelovito dobro osoba zahtijeva da ne ostanemo inertni pred mogućim pogubnim posljedicama proglašenja ništavosti ženidbe. Od vašeg se Apostolskog Suda, kao i od svih ostalih crkvenih sudova, traži da »budu dostupniji i agilniji te da postupci utvrđivanja i proglašenja ništavosti budu po mogućnosti potpuno besplatni« (ibid, 244). Crkva je majka i vi koji vršite crkvenu službu u jednom tako životnom sektoru kao sudska djelatnost, pozvani ste otvoriti obzorima tog teškog ali ne i nemogućeg pastorala, koji obuhvaća brigu za djecu, te nevine žrtve tolikih slučajeva raskida, rastave ili novih građanskih ženidbi (usp. ibid, 245). Riječ je o obnašanju poslanja suca kao službe pune pastoralnog smisla, koji ne može izostati u osjetljivom donošenju odluke o tome je li neka ženidba ništava ili nije. Često se misli na proglašenje ništavosti ženidbe kao na hladni čin puke »sudske odluke«. No to nije i ne može biti tako. Presude crkvenoga suca ne mogu zanemariti sjećanje, sastavljeno od svjetla i sjena koje su obilježile život ne samo dvoje supružnika, nego i njihove djece. Supružnici i djeca tvore zajednicu osoba koja se uvijek i sigurno poistovjećuje s dobrom obitelji, čak i kada se ona urušila.
Ne smijemo se umoriti u posvećivanju svake pažnje i skrbi obitelji i kršćanskoj ženidbi: na tom polju vi ulažete veliki dio vaše skrbi na dobro partikularnih crkava. Duh Sveti, kojega zazivate prije svake odluke koja se tiče istine o ženidbi, neka vas prosvijetli i neka vam pomogne de ne zaboravite posljedice takvih čina: prije svega dobro djece, njihov mir ili, nasuprot tome, gubitak radosti uslijed razdvajanja. Neka molitva - a suci moraju mnogo moliti! - i zajedničko zalaganje istaknu tu ljudsku stvarnost, često patničku: stvarnost jedne obitelji koja se dijeli i druge koja se, posljedično, uspostavlja ugrožavajući ono zajedništvo koje je usrećivalo djecu u prethodnoj zajednici.
Koristim ovu prigodu da potaknem svakoga biskupa - kojega je Krist postavio za oca, pastira i suca u njegovoj crkvi - da se sve više otvora izazovima ove tematike. Treba ustrajno nastaviti i dovršiti nužni crkveni i pastoralni hod, usmjeren na to da se ne ostave samo interventnima civilne vlasti vjernici koji pate zbog neprihvaćenih presuda. Dosjetljiva ljubav potaknut će evanđeosku osjetljivost za obiteljske tragedije čiji protagonisti ne smiju biti zaboravljeni. Neophodno je da biskupovi suradnici, osobito sudski vikar, djelatnici u obiteljskom pastoralu i prije svega župnici, ulože napore u iskazivanju zaštite, brige i pratnje napuštenom supružniku i eventualno djeci, koji ipak trpe zbog odluka, iako pravednih i zakonitih, o ništavosti ženidbe.
Drage sestre i braćo, ovo su promišljanja na koja sam vam želio skrenuti pažnju, siguran da ću u vama naći osobe koje će ih prihvatiti i usvojiti. Izražavam svakome od vas zahvalnost, uzdajući se da će Sud Rimske Rote, to mjerodavno očitovanje pravne mudrosti Crkve, nastaviti dosljedno obnašati svoju nimalo laganu službu (munus), služeći Božjemu planu o ženidbi i obitelji. Zazivajući darove Duha Svetoga na vas i vaš rad, od srca ću vam podijeliti Apostolski blagoslov. A i vi, molim vas, molite za mene.
I ne bih želio završiti danas bez jedne neformalne napomene, među nama, s obzirom da će naš dragi Dekan za nekoliko mjeseci biti »mlad 80 godina« i morat će se povući. Želim mu zahvaliti za sav njegov rad, koji ponekad nije bio shvaćen. Želim iznad svega zahvaliti mons. Pintu za ustrajnost kojom je promicao reformu ženidbenih postupaka: samo jedna presuda, kraći postupak, koji je bio novost, ali je zapravo prirodan, jer biskup je sudac.
Sjećam se da me je nedugo nakon uvođenja kraćeg postupka nazvao jedan biskup i rekao mi: »Imam ovakav problem: jedna djevojka želi sklopiti sakrament ženidbe; prije nekoliko godina već se udala u crkvi, ali je na to bila prisiljena jer je bila trudna… Sve sam učinio, zamolio sam jednog svećenika da mi bude sudski vikar, drugoga da bude branitelj veze… I svjedoci, roditelji potvrđuju da, bila je prisiljena, da je brak bio ništavan. Recite, Vaša Svetosti, što mi je činiti?«, pitao me je taj biskup. A ja upitah njega: »Reci, imaš li pero pri ruci?« - »Da - »Potpiši. Ti si sudac, bez kompliciranja…«
Međutim, ta reforma, a osobito kraći postupak, izazvali su mnogo otpora. Priznajem vam: nakon proglašenja reforme primio sam mnogo pisama, ne znam točno koliko, ali brojna. Gotovo sva su bila od advokata koji su zbog reforme gubili klijente. Tu se javlja problem novca. U Španjolskoj se kaže »Por la plata baila el mono«, tj. »Za novac majmun pleše«. Izreka je jasna. Reći ću vam još s bolju: u nekim sam biskupijama primijetio otpor ponekog sudskog vikara koji je uslijed ove reforme gubio određenu moć, vidjevši da sudac nije on nego biskup.
Zahvaljujem mons. Pintu za hrabrost i za strategiju kojom je promicao takvo shvaćanje, takvo prosuđivanje, sve do jednoglasnog izglasavanja, što mi je omogućilo da potpišem [Dokument].
Dvostruka presuda. Spomenuli ste papu Lambertinija, velikana liturgije, kanonskog prava, razboritosti, pa i smisla za humor, no, nažalost, on je morao uvesti dvostruku presudu zbog ekonomskih problema u nekim biskupijama. No, vratimo se istini: sudac je biskup. Pomažu mu sudski vikar, promicatelj pravde, ali sudac je on, ne može jednostavno »oprati ruke«. Vratimo se ovome što je evanđeoska istina.
Zahvaljujem također mons. Pintu za oduševljenje kojim je držao kateheze na tu temu. Putuje svijetom i to naučava; veliki je entuzijast, entuzijast u svim mogućim nijansama, jer ima »nezgodan karakter«, i to kakav! To je jedan negativan, recimo, oblik entuzijazma. Ali on još ima vremena da se popravi, svi mi imamo za to vremena! Želio bih mu zahvaliti! Mislim da je pljesak namijenjen njegovom nezgodnom karakteru. [smijeh].
Puno hvala, mons. Pinto! Hvala!