Vijesti

UTVRĐIVANJE SLOBODNOG STANJA ZARUČNIKA
PRIPADNIKA LATINSKE CRKVE I PRAVOSLAVNIH CRKAVA
 

Slobodno stanje zaručnika podrazumijeva utvrđivanje kako se ništa ne protivi, u strogom smislu, valjanom sklapanju ženidbe, a u širem, niti dopuštenom sklapanju ženidbe (kan. 1066).

Ustanovljenje slobodnog stanja zaručnika se vrši tijekom postupka za ženidbu koji predstavlja završni moment neposredne priprave za brak. Zakonik kanonskog prava pripravi za ženidbu posvećuje cijelo jedno poglavlje u kojem se donose odredbe pastoralnog (kann. 1063-1065) i pravnog karaktera (kann. 1066-1072), od kojih su kann. 1066 i 1067 izričito posvećeni različitim izvidima, koje je potrebno obaviti prije sklapanja braka, a sve u svrhu utvrđivanja slobodnog stanja zaručnika prije ženidbe.
Svrha je kan. 1066 u pripremi za ženidbu, utvrditi „da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju“. To podrazumijeva, da ne postoje elementi koji bi isključivali ženidbenu privolu ili bi je činili neučinkovitom, te da ne postoji nikakva zapreka koja bi određenu ženidbu činila nevaljanom, odnosno zabrana koja bi je činila nedopuštenom.

Ovo opće načelo glede predženidbenih izvida, dobiva svoju konkretizaciju u kan. 1067, gdje se biskupskoj konferenciji prepušta zadaća da „o zaručničkom ispitu, kao i o ženidbenim navještajima ili drugim sredstvima prikladnim za obavljanje izvida potrebnih prije ženidbe, izda odredbe“. Hrvatska biskupska konferencija je detaljnije odredbe partikularnog prava, kao dopunu ovog kanona, donijela 1994. godine s pripadajućim formularima za ženidbeni postupak koji su obnovljeni 2000. godine.

Tijekom predženidbenog izvida, dakle, jedna od stvari za utvrditi jest postojanje zapreka (kann. 1083-1094) koje bi spriječile valjano sklapanje ženidbe (kan. 1073), među kojima je i zapreka ženidbene veze (kan. 1085). Pod tim se podrazumijeva, je li neki od supružnika već bio u nekoj prijašnjoj ženidbi, te ako jest, postoje li nekakve obveze iz te prijašnje ženidbe, odnosno je li prijašnja ženidba uopće bila valjana, proglašena ništavom ili razriješena. To se odnosi jednako na oba zaručnika, bilo da je riječ o katoliku, nekatoliku ili nekrštenome, tim više što u takvim slučajevima jedan od zaručnika može pripadati Crkvi ili Vjerskoj zajednici koje u svom pravnom sustavu podjeljuju razvod, sa sličnim učincima kao i civilno zakonodavstvo, te mogućnost sklapanja nove ženidbe.

Između brojnih drugih, valja se ovdje zaustaviti na dva konkretna slučaja koja dolaze na vidjelo prigodom sklapanja mješovite ženidbe (kann. 1124-1129), između zaručnika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Radi se, naime, o utvrđivanju slobodnog stanja zaručnika pripadnika Pravoslavne crkve, vezanog već od prije nekakvim ženidbenim vezom, a sada ima nakanu sklopiti novu ženidbu sa zaručnikom pripadnikom Katoličke crkve latinskog obreda, u Katoličkoj crkvi, prema njenim kanonskim odredbama.

I - utvrđivanje slobodnog stanja pravoslavnog zaručnika nakon crkvenog razvoda
Prvi slučaj se, dakle, odnosi na utvrđivanje slobodnog stanja zaručnika pripadnika Pravoslavne crkve, koji je već prije sklopio ženidbu u Pravoslavnoj crkvi s pravoslavnim supružnikom, i dobivši crkveni razvod, želi sklopiti novu ženidbu u Katoličkoj crkvi.
Vrhovni Sud Apostolske Signature izdao je, 20. listopada 2006. godine, Izjavu (Supremum Signaturae Apostolicae Tribunal, Declaratio, 20 octobris 2006 (P.N. 37577/05 VAR), u: Communicationes, XXXIX (2007.) 1, 66-67; u: EV 23/2365-2368), potaknut praksom „u Rumunjskoj, prisutnoj također i na pojedinim sudovima Katoličke crkve, prema kojoj se za sklapanje nove ženidbe u Katoličkoj crkvi, uzimaju dostatnima potvrde o slobodnom stanju izdane od Pravoslavne crkve u Rumunjskoj za pravoslavne krštene vjernike, koji su već prije bili sklopili ženidbu prema odredbama iste Pravoslavne crkve“. Apostolska Signatura takvu praksu smatra pogrešnom i općenito daje načelnu izjavu da se „pravoslavna stranka koja posjeduje dokument takve vrste, a želi sklopiti ženidbu u Katoličkoj crkvi, ne može smatrati slobodnom“.

Obrazloženje takvog stajališta proizlazi iz tri pretpostavke:
Na prvom mjestu se potvrđuje princip pravne pogodnosti ženidbe, prema kojoj se ženidba smatra „valjanom dok se ne dokaže protivno“ (kan. 1060 ZKP, kan. 779 ZKIC), pa se dakle i ženidba dvoje pravoslavnih vjernika, sklopljena prema normama Pravoslavne crkve, smatra valjanom.

Kao drugo, ističe se nedostatnost takvih potvrda o slobodnom stanju koje izdaje Rumunjska pravoslavna crkva za svoje vjernike, što se jednako tako odnosi i na vjernike ostalih Pravoslavnih crkava, koji već za sobom imaju jedan valjani brak sklopljen u Pravoslavnoj crkvi, kako bi ta ista pravoslavna stranka bila pripuštena na novu ženidbu u Katoličkoj crkvi. U Izjavi se ne donose razlozi te nedostatnosti, ali se s velikom sigurnošću može pretpostaviti da glavni razlog stoji u nesigurnosti s obzirom na narav takvih potvrda o slobodnom stanju, jer je vjerojatno riječ o dopuštenju za sklapanje nove, nakon razvoda prijašnje ženidbe. Posrijedi je činjenica da se ne radi o proglašenju ništavosti, nego o razvodu, što je praksa u Pravoslavnim crkvama, i postupak za razvod na pravoslavnim crkvenim sudovima ni u kom slučaju se ne može usporediti s postupkom za proglašenje ništavosti na katoličkim crkvenim sudovima.

Na trećem mjestu, nakon konstatacije da se već jednom vjenčana pravoslavna stranka, koja posjeduje potvrdu o slobodnom stanju ne može smatrati slobodnom, Apostolska Signatura donosi dvije mogućnosti, kako bi ona mogla sklopiti novu ženidbu u katoličkoj Crkvi:

a) da postigne proglašenje ništavosti za svoj prijašnji pravoslavni brak.
Tome u prilog se navode i odredbe prema kojima, makar prijašnja ženidba i bila nevaljana ili razriješena iz bilo kojeg razloga, nije dopušteno sklapati drugu ženidbu, prije nego se zakonito i sigurno utvrdi ništavost ili razrješenje prve (kan. 1085 § 2 ZKP; kan. 802 § 2 ZKIC); nadalje, odredbe kojima se potvrđuje mjerodavnost sudova Katoličke crkve da utvrđuju valjanost, odnosno ništavost ženidbe dvoje pravoslavaca, napose u svrhu utvrđivanja slobodnog stanja (kan. 1671 ZKP; čl. 3 § 2, 5 § 1 DC; ); i na koncu, za utvrđivanje valjanosti ženidbe sklopljene u Pravoslavnoj crkvi, sud primjenjuje kanonske odredbe prava i oblik sklapanja ženidbe, na koje su stranke bile obvezne u vrijeme slavljenja ženidbe, u ovom slučaju to su ženidbeni kanonski propisi pravoslavne crkve, uvijek pod osnovnim uvjetom da je ženidba slavljena svetim obredom (kan. 781 ZKIC; čl. 4 § 1 DC).

b) da zamoli oprost od tvrde i ne izvršene ženidbe, ukoliko za to postoje potrebni uvjeti.
Na koncu, dakle, ako pravoslavni vjernik, pa tako i vjernik Srpske pravoslavne crkve, izrazi nakanu sklopiti ženidbu s katolikom u Katoličkoj crkvi, a već prije je bio u valjano sklopljenoj ženidbi u Pravoslavnoj crkvi, za ustanovljenje njegovog slobodnog stanja nije dovoljna potvrda o tome izdana u Pravoslavnoj crkvi. Potrebno je, naime, da pravoslavni zaručnik na sudu Katoličke crkve pokrene postupak za proglašenje ništavosti svoje prijašnje ženidbe sklopljene u Pravoslavnoj crkvi, ukoliko za to postoji pravni temelj; ili, ako za to postoje potrebni uvjeti, da isti taj brak bude razriješen oprostom Rimskog Prvosvećenika zbog tvrde, a ne izvršene ženidbe.

Na temelju toga je vidljivo, da u glavnim crtama isti uvjeti vrijede i za ženidbu dvoje katolika i za ženidbu dvoje pravoslavaca, ukoliko jedan od supružnika izrazi nakanu sklopiti novu ženidbu.

II - utvrđivanje slobodnog stanja pravoslavnog zaručnika samo civilno vjenčanog
U drugom slučaju, riječ je ponovno o dvoje pravoslavaca koji su sklopili samo civilnu ženidbu, što znači bez svetog obreda i bez svećeničkog blagoslova, a potrebno je utvrditi slobodno stanje jednoga od njih radi sklapanje nove ženidbe s katoličkom strankom u Katoličkoj crkvi.

Kao polazišnu točku, valja uzeti slučaj dvoje katolika koji su, iako obvezni na kanonski oblik, sklopili samo civilnu ženidbu ili pred nekatoličkim službenikom. Na postavljeno pitanje, je li za utvrđivanje njihovog slobodnog stanja potrebno provesti postupak na temelju isprave (kan. 1686), ili je dovoljan samo predženidbeni izvid (kann. 1066-1067), Papinsko vijeće za tumačenje zakonskih tekstova je 11. srpnja 1984. god. (Pontificia Commissio Codici Iuris Canonici authentice interpretando, Responsa ad proposita dubia II, 11 iulii 1984., u: AAS, LXXVI (1984.), 746-747; u: Communicationes, 27 (1995.), 208-209; u: EV9/863), odgovorilo da je u takvim slučajevima za utvrđivanje slobodnog stanja dovoljno provesti redoviti predženidbeni izvid zaručnika.
Upitom, koji se odnosio na drugi, ali vrlo sličan i konkretan slučaj krštene žene pravoslavne vjere koja je sklopila ženidbu bez svetog obreda, trebalo je odgovoriti na pitanje, bi li u takvim slučajevima «za dokazivanje slobodnog stanja bio dovoljan predženidbeni izvid zaručnika prema propisima kann. 1066-1067», ili «je nužno raspravljati o takvom slučaju u skladu s propisima redovitog postupka prema odredbama kann. 1671-1686 ili također u skladu s postupkom na temelju isprave prema odredbama kann. 1686-1688»?

Vrhovni Sud Apostolske Signature 3. siječnja 2007. god. (Supremum Signaturae Apostolicae Tribunal, Quaesitum. Responsio in re particolari de investigatione praevia ad matrimonium celebrandum, 3 ianuarii 2007, u: Periodica, IIIC (2008.) 1, 45-46; u: Quaderni di diritto ecclesiale, XXI (2008.) 3, 254-255), imajući na umu općeniti slučaj utvrđivanja slobodnog stanja pravoslavne stranke, koja je sklopila ženidbu bez svetog obreda, tj. samo civilnu ženidbu, odgovorio je da se „takav slučaj ima riješiti u okviru predženidbenog izvida sa strane mjesnog Ordinarija ili župnika, nakon što se posavjetovao s Ordinarijem“.

U obrazloženju ovakvog odgovora, Apostolska Signatura iznosi tri točke. Polazi od pretpostavke, da se pravni čin, ukoliko su svi vanjski elementi zadovoljeni, smatra valjanim (kann. 124, § 2 ZKP; kan. 931, § 2 ZKIC), te zbog toga ženidba u kojoj je bio izostavljen kanonski oblik koji se traži za valjanost, ne uživa pravnu pogodnost (kan. 1060 ZKP, kan. 779 ZKIC), i takva se ženidba sklopljena bez svetog obreda smatra nevaljanom. Nadalje se u obrazloženju ističe važnost koju sveti obred, odnosno svećenički blagoslov, ima u sklapanju ženidbe za vjernika neke od istočnih nekatoličkih Crkava, koji se traži za valjanost, što u potpunosti uvažavaju i kanonske odredbe Katoličke crkve (kan. 781, 2º ZKIC; čl. 4 § 1, 2º). Time se neizravno upućuje na paralelu koja postoji između kanonskog oblika u sklapanju ženidbe dvoje katolika i svetog obreda u sklapanju ženidbe dvoje pravoslavnih. Na koncu se upućivanjem na tumačenje iz 1984. godine, koje se odnosi na civilnu ženidbu dvoje katolika latinskog obreda, i kan. 1372 § 2 ZKIC koji se odnosi na civilnu ženidbu dvoje katolika istočnog obreda, donosi isti zaključak analogijom prava (ex analogia legis) i za civilnu ženidbu dvoje vjernika pravoslavne Crkve.

Odgovor Apostolske Signature sadrži, dakle, dva osnovna elementa:
a) u slučajevima dvoje pravoslavaca koji su sklopili samo civilnu ženidbu, da bi se utvrdilo slobodno stanje jednoga od njih, ukoliko želi sklopiti novu ženidbu u Katoličkoj crkvi, nije potrebno provoditi bilo kakav sudski postupak, niti redoviti, niti na temelju isprave, kojim bi se takva ženidba sklopljena bez svećeničkog blagoslova proglasila ništavom. Prema ovoj odredbi iz 2007. god., dovoljno je utvrditi slobodno stanje kroz ženidbeni postupak, tj. predženidbene izvide;

b) vlast koja je mjerodavna za utvrđivanje slobodnog stanja u takvim slučajevima, jest mjesni Ordinarij ili župnik pod uvjetom da se savjetuje s Ordinarijem.
Ono što je potrebno u svakom slučaju je posredovanje mjesnog Ordinarija. Naime, takvo što se spominje u odgovoru Apostolske Signature iz 2007. god., kada je riječ o pravoslavnim vjernicima koji su sklopili samo civilnu ženidbu, ali se ne spominje u službenom tumačenju Papinskog vijeća za tumačenje zakonskih tekstova iz 1984. godine, kada je riječ o katolicima koji su sklopili samo civilnu ženidbu. Međutim, Uputa Dignitas Connubii, u čl. 5 § 3, koja za svoj izvor ima upravo tumačenje iz 1984., izričito proširuje okvir kanona s obzirom na pripravu za ženidbu dvoje katolika koji su sklopili samo civilnu ženidbu, pozivajući se na kann. 1066-1071.

Na temelju toga može se zaključiti, da je za utvrđivanje slobodnog stanja kako katoličke, a tim više i pravoslavne stranke koja je samo civilno sklopila ženidbu, potrebno dopuštenje mjesnog Ordinarija, isto ono koje se traži za slučajeve sklapanja ženidbe navedenim u kan. 1071.

To u konkretnom slučaju znači, da kod utvrđivanja slobodnog stanja pravoslavnih vjernika koji su prije bili samo civilno vjenčani, nije potrebna nikakva intervencija ili posredovanje ženidbenih sudova. Prema tome, kada se zaručnik pravoslavne vjeroispovijesti koji je već prije bio samo civilno vjenčan i civilno rastavljen, obrati župniku s nakanom da sklopi novu ženidbu s katolikom, više nije potrebno da župnik zatraži pokretanje sudskog postupka na biskupijskom ženidbenom sudu, kako bi ustanovio slobodno stanje pravoslavne stranke. Dovoljno je da župnik sam utvrdi njezino slobodno stanje tijekom priprave zaručnika za ženidbu, tj. ispita zaručnika. Međutim, u svakom slučaju, župnik za sklapanje takve ženidbe mora zatražiti dopuštenje mjesnog Ordinarija.

U skladu s tim, sadašnji ženidbeni obrazac (HBK Ž/7 - prava fusnota) Zapisnik o prijašnjoj ženidbenoj vezi ili izvanbračnoj zajednici, više nije u skladu s odredbama Apostolske Signature iz 2007., pa bi se moglo pristupiti sitnijim izmjenama. Vidjeli smo, naime, kako je dovoljno da sam župnik ustanovi slobodno stanje pravoslavne stranke koja je bila samo civilno vjenčana i rastavljena tijekom postupka za ženidbu. Neovisno o tome, što više nije potrebno provoditi sudski postupak, dopuštenje Ordinarija je potrebno uvijek zatražiti, što opravdava i daljnje postojanje zasebnog formulara za ovakve ženidbene slučajeve, koji se svrstavaju među ostale slučajeve za koje je također potrebno tražiti dopuštenje mjesnog Ordinarija (ženidba maloljetnika, lutalica, …). Obrazac treba zadržati, dakle, ali je potrebno uvesti samo djelomične izmjene, kako bi župnici u susretu s ovakvim slučajevima znali postupiti.

Nadalje, na koncu svog odgovora, Apostolska Signatura, navodi i određene dvojbe koje se mogu pojaviti tijekom utvrđivanja slobodnog stanja pravoslavnih stranka samo civilno vjenčanih, a zahtijevaju provođenje sudskog postupka na mjerodavnom sudu.

Prva dvojba se odnosi na okolnosti u kojima je došlo do sklapanja samo civilne ženidbe pravoslavnih supružnika. Ukoliko su se našli u situaciji da sklope ženidbu bez svećeničkog blagoslova, jer im je fizički i moralno bilo nemoguće doći do svog službenika „bez velike poteškoće“ (sine gravi incommodo), u tom slučaju se zahtijeva da slobodno stanja bude ustanovljeno putem sudskog postupka. U takvim uvjetima, u kojima je nemoguće „bez velike poteškoće“ održavati sveti obred, odnosno kanonski oblik sklapanja ženidbe, za katolika je u kan. 1116 predviđen izvanredni oblik sklapanja valjane i dopuštene ženidbe, kada se za valjanost ženidbe traži samo nazočnost dvaju svjedoka. Katolička crkva smatra, da isto takva odredba vrijedi i za pravoslavne supružnike koji bi se našli u istoj situaciji. Bez ikakvog dvoumljenja, ispitivanje jesu li u nekoj situaciji bili zadovoljeni svi uvjeti da se može primijeniti odredba o izvanrednom kanonskom obliku, zato što nije bilo moguće doći do ovlaštenog službenika odnosno svećenika, vlastito je jednom sudskom postupku.

Vraćajući se ponovno na spomenuti ženidbeni obrazac (HBK Ž/7 - pitanja br. 4, 5, 6), pitanja, imaju upravo tu svrhu, ispitati, postoji li takva dvojba koja upućuje na izvanredni kanonski oblik sklapanja ženidbe. Prema tome, ako se kod župnika rodi dvojba glede okolnosti u kojim je ženidba sklopljena, u tom slučaju se treba obratiti sudu da putem sudskog postupka ustanovi slobodno stanje.

Druga dvojba se odnosi na činjenicu, je li pravoslavna stranka u trenutku sklapanja ženidbe bila krštena ili ne. Ukoliko je bila valjano krštena, civilna ženidba, ukoliko su oboje bili nekršteni, smatra se nevaljanom, dok u slučaju da krštenje nije bilo valjano podijeljeno, civilna ženidba bi se smatrala valjanom, iz razloga što stranka nije bila obvezna na kanonski oblik, nego samo na odredbe civilnog zakonodavstva.

U takvim dvojbenim situacijama, pak, ženidba uživa pravnu pogodnost i pretpostavlja se da je valjana dok se ne dokaže suprotno, primjenjujući sudski postupak za proglašenje ništavosti. To znači, kako nije dovoljno da župnik samo obavi predbračni izvid zaručnika, a mjesni Ordinarij izda dopuštenje za sklapanje takve ženidbe, nego je potrebno da se sudskim putem, bilo redovitim postupkom bilo postupkom na temelju isprave, utvrdi slobodno stanje pravoslavne stranke, odnosno da sud proglasi njezinu prijašnju ženidbu nevaljanom.

Drugim riječima, obveza utvrđivanja slobodnog stanja pravoslavnog zaručnika samo civilno vjenčanog sudskim putem, prije se odnosila na sve slučajeve. Nakon 2007. godine, odlukom Apostolske Signature, takva obveza je sužena samo na one slučajeve u kojima bi se pojavila neka od navedenih dvojbi. U našim pastoralnim prilikama, to bi značilo da je gotovo u velikoj većini slučajeva, župnik taj koji može sam ustanoviti slobodno stanje pravoslavnog zaručnika, bez ikakve potrebe da se obraća ženidbenom sudu. Ono što bi župnik trebao uvijek zatražiti, jest dopuštenje mjesnog Ordinarija za sklapanje ovakve nove ženidbe, koje se, pak, traži samo za dopuštenost.