PARNICA O NIŠTAVOSTI ŽENIDBE

Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691), Crkva je uvijek posvećivala posebnu brigu, ne samo zbog njihove naravi te moralnih, socijalnih i pravnih posljedica koje iz njih proizlaze, nego i zbog toga što te parnice čine najveći dio suđenja na crkvenim sudovima. To se u prvom redu duguje činjenici što Crkva, na riječ svoga Učitelja, smatra ženidbenu vezu među krštenima povlaštenim znakom prenošenja milosti, velikom tajnom u kojoj se očituje intimna stvarnost ljubavi koja je Bog. Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu dobru supruga te rađanju i odgajanju potomstva.

Ženidba nije samo ugovor, nego među krštenima ima novu dimenziju koju može shvatiti samo onaj tko vjeruje: ženidba je i sakrament. Vrlo je mali broj sklopljenih ženidbi koje se mogu proglasiti ništavim, tj. nevaljanim, a to su one u kojima postoji:

Ako jedan od ženidbenih drugova, ili ako oba bračna druga, opravdano sumnja(ju) u valjanost ženidbe, potrebno je najprije obaviti savjetodavni razgovor s vlastitim župnikom ili u obiteljskom savjetovalištu ili s crkvenim pravnikom kako bi se vidjelo postoji li pravni temelj (kanonski razlog) za pokretanje parnice i kojim dokazima stranka raspolaže.

 

Jednom valjano sklopljena ženidba uvijek je valjana. Crkva, na riječ svoga Učitelja, smatra ženidbeni vez među krštenima povlaštenim znakom prenošenja milosti, velikom tajnom u kojoj se očituje intimna stvarnost ljubavi koja je Bog. Valjanom se ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu, koje su imale pravu ženidbenu privolu i ženidbu su sklopile u zakonitom kanonskom obliku. Sve sklopljene ženidbe nisu i valjane. Ima nekih crkvenih ženidbi koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane. Takvih je vrlo malo.

U kanonskom uređenju Katoličke Crkve nema “poništenja” ni “rastave” ženidbe. Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691) i Parnicama rastave ženidbenih drugova (kann. 1692-1696). Kod rastave ženidbenih drugova riječ je o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkoga ženidbenog života. Postupak rastave ženidbenih drugova uz trajanje ženidbene veze ne daje strankama mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe.

Vrlo je mali broj sklopljenih ženidbi koje se mogu proglasiti ništavim, tj. nevaljanim. Važeći Zakonik kanonskoga prava određuje da se prije sklapanja ženidbe “mora utvrditi da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju” (kan. 1066). Sklapanje ženidbe brižljivo se priprema nizom čina koji ne samo da garantiraju valjano i dopušteno sklapanje ženidbe, nego i osiguravaju njezin sretan ishod, napose pod vjerskim aspektom. Mnogostruke priprave za sklapanje ženidbe, npr. opća priprava, osobna priprava i liturgijska priprava, imaju svrhu pripraviti zaručnike za sklapanje ženidbe. Pastoralna i pravna priprava ima za svrhu otkloniti sve ono što priječi valjano i dopušteno sklapanje ženidbe. Pripravi za ženidbu važeći Zakonik posvećuje posebno poglavlje u kojemu možemo razlikovati odredbe pastoralnoga karaktera (kann. 1063-1065) i odredbe pravnoga karaktera (kann. 1066-1072). Prema odredbama kanonskoga prava, dok se ne utvrdi protivno, valjana je svaka crkvena ženidba jer ženidba uživa pravnu pogodnost. Pravna pogodnost ženidbe sastoji se u tome da se na temelju same činjenice što je ženidba sklopljena, ona smatra u dvojbi valjanom dok se ne dokaže protivno (kan. 1060).

Ženidba nije samo ugovor, nego među krštenima ima novu dimenziju koju može shvatiti samo onaj tko vjeruje: ženidba je i sakrament. Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta. Stoga među krštenima ne može biti valjanoga ženidbenog ugovora koji samim time ne bi bio sakrament (kan. 1055). Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast.


Kanonska se ženidba temelji na trima bitnim elementima:
 

1. pravna sposobnost osoba koje sklapaju ženidbu (kann. 1083-1094);
2. davanje valjane privole od strane obaju supružnika (kann. 1095-1107);
3. obdržavanje kanonskoga oblika prema načinima što ih je Crkva odredila (kann. 1108-1123).

Sa sustavne točke motrišta i parnice za proglašenje ništavosti ženidbe podijeljene su u tri temeljne kategorije koje se odnose na:

 

1. osobnu sposobnost stranaka (zapreke);

2. ženidbenu privolu;

3. kanonski oblik.