Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

OBJAVLJENO: 21.01.2013.

Nagovor Pape djelatnicima Rimske rote 2012.

NAGOVOR SVETOG OCA BENEDIKTA XVI. SUDU RIMSKE ROTE
PRIGODOM OTVARANJA SUDSKE GODINE

Dvorana Clementina
Subota, 21. siječnja 2012. godine

Dragi članovi suda Rimske rote!

Osobito mi je zadovoljstvo što vas mogu primiti danas, na našem godišnjem susretu, povodom otvaranja sudske godine. Upućujem pozdrav zboru prelata preslušatelja, počevši od dekana, mons. Antonia Stankiewicza, kojemu zahvaljujem na upućenim riječima. Srdačno pozdravljam službenike, odvjetnike i druge suradnike kao i sve ostale nazočne. Ovom prigodom želim istaknuti kako visoko cijenim vašu osjetljivu i dragocjenu službu koju vršite u Crkvi i koja zahtijeva neprestano zauzimanje zbog njezine velike važnosti za salus animarum Božjeg Naroda.

Prigodom našeg ovogodišnjeg susreta započet ću s jednim važnim događajem u Crkvi koji nas očekuje za koji mjesec: riječ je o Godini vjere, koju sam na tragu mog štovanog prethodnika, Sluge Božjega Pavla VI., odlučio proglasiti u pedesetoj obljetnici otvaranja II. vati­kanskog ekumenskog sabora. Taj je veliki Rimski prvosvećenik – kao što sam naglasio u Apostolskom pismu proglašenja – po prvi puta odredio takvo razdoblje promišljanja »svje­stan teškoća vremena, osobito u ispovijedanju prave vjere i njenog ispravnog tumačenja« (Motuproprio Porta fidei, 11. listopada 2011., 5, u: L’Osservatore Romano, 17.-18. listopada 2011., str. 4).

Shodno takvom zahtjevu, a prelazeći na područje koje se izravnije odnosi na vašu službu u Crkvi, danas se želim zadržati na jednom od primarnih aspekata sudske službe, točnije na tumačenju kanon­skog zakona u njegovoj primjeni (usp. kan. 16, § 3, ZKP; kan. 1498, § 3, ZKIC). Poveznica s upravo spomenutom temom – ispravnim tumače­njem vjere – nipošto se ne svodi na običnu semantičku asonancu, s obzirom na to da se kanonsko pravo temelji na vjerskim istinama koje su i njegov pravi smisao, kao i na to da lex agendi uvijek neizbježno odražava lex credendi. Pitanje tumačenja kanonskog zakona je, dakako, vrlo širok i složen argument, tako da ću se ograničiti samo na neka zapažanja.

Prije svega, hermeneutika kanonskog prava tijesno je povezana sa samim shvaćanjem zakona Crkve.

Ako bismo htjeli kanonsko pravo poistovjetiti sa sustavom kanonskih zakona, tada bi se poznavanje onoga što je u Crkvi pravno zapravo svelo na razumijevanje onoga što tekstovi zakona utvrđuju. Na prvi pogled takav pristup po svemu sudeći u potpunosti vrednuje ljudski zakon. No, odmah postaje jasno kako bi takvo shvaćanje značilo osiromašenje: prakti­čnim zanemarivanjem naravnog prava i pozitivnog božanskog prava kao i bitne poveznice svakog prava sa zajedništvom i poslanjem Crkve, rad takvog tumača neizbježno gubi životni dodir s crkvenom stvarnošću.

U posljednje vrijeme pojavila su se neka shvaćanja koja upozoravaju na pretjerano oslanjanje na zakone Crkve, počevši od Zakonikâ, te takvo oslanjanje nazivaju manifestacijom legalizma. Shodno tome bila su predložena hermeneutička sredstva koja omogućuju pristup primjereniji teološkim osnovama i svrhama, čak i pastoralnim, kanonske odredbe, ostvarujući time pravnu krea­tivnost unutar koje neka specifična situacija može postati u konkretnom slučaju odlučujućim faktorom utvrđivanja istinskog značenja zakonskog propisa. Milosrđe, pravičnost, oikonomia tako draga istočnoj tradiciji, samo su neki pojmovi kojima se pribjegava prilikom takvog tumačenja. No, odmah treba naglasiti kako ovakva postavka ne prevladava pozitivizam na koji ukazuje nego ga jednostavno zamjenjuje drugim u kojem ljudsko djelo tumačenja po­staje dominantno u utvrđivanju onoga što je pravno. Nedostaje smisao objektivnog prava koji treba tražiti, jer ono ostaje prepušteno na milost i nemilost polazišta koja su navodno te­ološka ili pastoralna, ali su u konačnici izložena riziku arbitrarnosti. Na taj način zakonska hermeneutika ostaje bez sadržaja: na kraju krajeva postaje sasvim nepotrebno poznavanje zakonske odredbe, s obzirom da se ona može dinamički prilagoditi svakom rje­šenju, pa čak i onom koje je sasvim suprotno slovu zakonske odredbe. Nesumnjivo u tom slučaju postoji poveznica s pojavnostima života čija bitna pravna dimenzija međutim nije vid­ljiva.

Postoji i drugi način, u kojem adekvatno razumijevanje kanonskog zakona otvara mogu­ćnost tumačenju koje se uklapa u istraživanje istine o pravu i pravednosti u Crkvi. Kao što sam istaknuo i u Federalnom Parlamentu moje zemlje, u Berlinskom Reichstagu, istinsko je pravo neodvojivo od pravednosti (usp.Govor u Federalnom Parlamentu Savezne Republike Njemačke, 22. rujna 2011., u: L’Osservatore Romano, 24. rujna 2011., str. 6-7). Načelo, dakako, vrijedi i za kanonski zakon, u smislu da on nikako ne može biti zatvoren unutar isključivo ljudskog normativnog sustava, nego mora biti povezan s ispravnim redom u Crkvi gdje vlada jedan viši zakon. U tom svjetlu ljudski pozitivni zakon gubi prvenstvo koje mu se želi pripisati, s obzi­rom na to da se pravo više s njime ne poistovjećuje; no, u svemu tome ljudski se zakon vrednuje ukoliko je izraz pravičnosti, poglavito po onome što on proglašava božanskim pravom, ali i po onome što uvodi kao zakonito određenje ljudskog prava.

Na taj način postaje mogućom jedna istinski pravna zakonska hermeneutika, pa se sukladno pravom značenju zakona može postaviti ključno pitanje o tome što je pravedno u svakom pojedinom slučaju. S time u svezi treba reći kako za razumijevanje pravog smisla nekog za­kona uvijek treba promatrati stvarnost koja se tim zakonom uređuje, i to ne samo onda kad je zakon pretežito proglašenje božanskoga prava, nego i onda kad konstitutivno uvodi ljudska pravila. Ova se pravila, naime, trebaju tumačiti u svjetlu uređene stvarnosti koja uvijek sadrži jezgru naravnog i pozitivnog božanskog prava, s kojim mora biti u skladu svaka odredba koja želi biti racionalna i istinski pravna.

U takvoj realističnoj perspektivi napor tumačenja, ponekad i težak, dobiva svoj smisao i svrhu. Primjena sredstava tumačenja predviđenih Zakonikom kanonskog prava u kanonu 17, prema »vlastitom značenju riječi promatranom u tekstu i kontekstu«, više nije puki logički postupak. Riječ je o zadaći osnaženoj istinskim dodirom s ukupnom stvarnošću Crkve koja omogućuje prodiranje u pravi smisao slova zakona. Tada se događa nešto slično onome što sam rekao o unutarnjem procesu kod Svetog Augustina u biblijskoj hermeneutici: »nadilaženje slova učinilo je vjerodostojnim samo slovo« (Postsinodalna apostolska pobudnica Verbum Domini 30. rujna 2010., 38, u: AAS 102 [2010.], str. 718, br. 38). Time se potvrđuje kako je i u hermeneu­tici zakona istinski obzor pravne istine onaj koji treba ljubiti, tražiti i kojemu treba služiti.

Tumačenje kanonskog zakona treba se stoga provoditi u Crkvi. Ovo nije isključivo vanjska okolnost, odnosno pitanje mjesta i okruženja: u pitanju je povratak samom humusu kanonskog zakona i stvarnostima koje su njime regulirane. Sentire cum Ecclesia ima svoj smisao i u disciplini, poglavito zbog doktrinarnih temelja koji su uvijek nazočni i djelatni u zakon­skim odredbama Crkve. Time se i na kanonski zakon primjenjuje ona hermeneutika obnove u kontinuitetu o kojoj sam govorio u svezi II. vatikanskog koncila (usp. Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., u: AAS 98 [2006.], str. 40-53), tako tijesno povezanom sa sadašnjim kanonskim zakonodavstvom. Kršćanska zrelost upućuje nas na to da zakon sve više lju­bimo i želimo ga vjerno shvaćati i primjenjivati.

Ova temeljna opredjeljenja primjenjuju se na sve vrste tumačenja: od znan­stvenog istraživanja kanonskog prava, rada pravnih stručnjaka na sudovima i u upravi, pa sve do svakodnevnog pronalaženja pravičnih rješenja u životu vjernika i zajednica. Da bi se zakoni prihvatili potreban je duh poniznosti, kako bi se pošteno i predano proučavala pravna tradicija Crkve, kako bi se mogli poistovjetiti s njom i sa zakonskim odredbama koje su doni­jeli Pastiri, što osobito vrijedi za papinske zakone i učiteljstvo glede kanonskih pitanja, koje je obvezujuće u onome što naučava o pravu (usp. Ivan Pavao II., Nagovor Rimskoj roti, 29.siječnja 2005., 6, u: AAS 97 [2005.], str. 165-166). Samo se tako mogu razlučiti oni slučajevi kod kojih konkretne okolnosti zahtijevaju pravično rješenje kako bi se postigla pravednost koju ljudska opća odredba nije mogla predvidjeti, te će se moći u duhu zajedništva izraziti ono što može doprinijeti poboljšanju zakonskog uređenja.

Ova promišljanja poprimaju osobitu važnost kada je riječ o zakonima koji se tiču konstitutivnog čina že­nidbe i njenog izvršenja, te primanja Svetog reda kao i zakona koji se odnose na pripadajuće postupke. Ovdje suklad­nost s pravim smislom crkvenih zakona postaje pitanjem širokog i dubokog praktičnog utjecaja na život osoba i zajednica pa kao takvo zaslužuje posebnu pozornost. Osobito treba primje­njivati sva ona pravno obvezujuća sredstva koja teže osiguranju onog jedinstva u tumačenju i primjeni zakona koje pravednost nalaže: papinsko učiteljstvo koje se posebno odnosi na to podru­čje a koje je poglavito sadržano u Nagovorima Rimskoj roti; sudsku praksu Rimske rote, o čijoj sam vam važnosti već govorio (usp. Nagovor Rimskoj roti, 26. siječnja 2008., u: AAS 100 [2008.], str. 84-88); odredbe i pravorijeke izdane od drugih ureda Rim­ske kurije. Takvo hermeneutičko jedinstvo u suštinskim stvarima ni na koji način ne uma­njuje uloge lokalnih sudova koji su pozvani prvi suočiti se sa složenim stvarnim situacijama koje nastaju u svakom pojedinom kulturnom kontekstu. Svaki od tih sudova dužan je postupiti s osjećajem istinskog poštovanja glede istine o pravu, nastojeći pritom primjereno ostvarivati, kroz primjenu pravosudnih i upravnih instituta, jedinstvo u disciplini koje je suštinski aspekt jedinstva Crkve.

Na kraju ovoga susreta i zajedničkog promišljanja želim još spomenuti i nedavno uve­denu novost – o čemu je već govorio mons. Stankiewicz – sukladno kojoj su na jedan Ured pri ovom Apostolskom Sudu prenesene nadležnosti za postupke oprosta od tvrde i nei­zvršene ženidbe kao i parnice o ništavosti svetog Reda (usp. Motu proprio Quaerit Semper, 30. kolovoza 2011., u: L’Osservatore Romano, 28. rujna 2011., str. 7). Uvjeren sam da će i ova nova crkvena dužnost uroditi odgovarajućim odjekom.

Ohrabrujući vaš vrijedan rad, koji zahtijeva vjerno, svakodnevno i predano zalaganje, zazivam na Vas zagovor Blažene Djevice Marije, Speculum iustitiae, te vam rado udjeljujem apostolski blagoslov.

   ARHIVA SVIH AKTUALNOSTI