Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

OBJAVLJENO: 20.03.2009.

Predavanje mr. Olje Barščevski na otvaranju sudske godine 2009.

BRANITELJ VEZE U KAN. 1095

O posebnim zadaćama Branitelja veze u kan. 1095 moglo bi se govoriti na jako opširan način, ali zbog vremenskog ograničenja, ja ću ovdje izložiti samo neke naglaske:

Dužnost Branitelja veze u svim ženidbenim parnicama jest: »predlagati i iznositi sve one argumente koji mogu biti razborito navedeni protiv ništavosti ili razrješenja ženidbe (kan. 1432)«.

Branitelj veze, dakle ima, kao što to kaže Zakonik, istinsku dužnost, obavezu, a ne samo pravo savjesno obavljati svoju specifičnu zadaću.

Od njega se zahtijeva ne obrana ženidbenog veza pod svaku cijenu, protiv činjenica i protiv savjesti, neovisna o dokazima i rezultatima istrage, već obrana koja je objektivna i razborita, podređena cilju samog procesa, a to je: traženje i otkrivanje objektivne istine. To se dakako mora odraziti na konkretan način i na njegovu ulogu u procesu. Stoga se on ne smije služiti izmišljenim argumentima, beskorisnim dokazima, apsurdnim osporavanjima. Branitelj veze ne smije predlagati pitanja koja bi bila sugestivna ili lukava, ne smije pretvarati mogućnost u vjerojatnost, stvarati kontradikcije tamo gdje ih nema, napadati vjerodostojnost svjedoka zbog nebitnih odstupanja koja nemaju nikakvu važnost za predmet spora, tražiti nove dokaze, kada su oni već prikupljeni dovoljni. Sve što predlaže u prilog ženidbenog veza mora uvijek odgovarati samoj istini koja proizlazi iz činjenica. U slučaju da nakon savjesnog i pažljivog ispitivanja ne nađe niti jedan argument koji bi govorio pro vinculo, mora to i iskreno priznati. Branitelj veze ne smije nikad direktno i izričito tražiti proglašenje ništavosti, ali se u takvom slučaju može prepustiti pravednosti suda.

Procesni doprinos Branitelja veze uvijek je parcijalan, stoga što on uvijek ide u prilog ženidbenog veza. Na taj se način efikasnije garantira procesualna dijalektika između pozicija stranke koja traži proglašenje ništavosti ženidbe i pozicije Branitelja kao skrbnika ženidbenog veza, a sve to u svrhu osiguravanja ispravnog oblikovanja konačne sučeve presude.

Važno je naglasiti i da Branitelj veze ne smije miješati svoju ulogu sa ulogom drugih sudionika u procesu, prije svega sa onom vrlo odgovornom zadaćom samog suca koji se treba izjasniti za ili protiv ništavosti ženidbe. Dakako, Branitelj mora obavljati svoju zadaću savjesno i marljivo, čuvajući se i od druge opasnosti da ju svede na neki beznačajni formalni čin. Zakonik od njega zahtjeva da predlaže i iznosi sve one argumente koji razborito mogu poslužiti za dokazivanje valjanosti ženidbenog veza, i čak i u slučaju kad su ti argumenti malobrojni, on ih mora tražiti, ispitati i iznijeti. Njegove primjedbe mogu se odnositi ne samo na sam sadržaj izjava stranaka i svjedoka tijekom istražnog postupka, već i na samu proceduru, tj. na način na koji su stranke i svjedoci bili ispitivani ili na način na koji su bila pripremljena stručna mišljenja, kao i na mogućnost obrane koja je dana strankama u procesu. Branitelj veze može, a često i mora, doista zahtijevati nešto, npr. predlagati svjedoke ili pitanja za ispitivanje stranke i svjedoka ili tražiti vještačenja. Samo na takav način, jednom doista aktivnom obranom, kao onaj koji istražuje, iznosi i razjašnjava sve ono što se može predložiti u korist ženidbenog veza, Branitelj će moći doprinijeti konačnom cilju procesa – Istini.

Ovakva uloga koju Zakonik pridaje Branitelju veze u svim ženidbenim parnicama, u onim slučajevima u kojima se radi o nesposobnosti za privolu, upravo zbog njihove specifičnosti zahtjeva neka daljnja određenja. Stoga ne ćudi da je Instrukcija Dignitas connubii iz 2005. godine posvetila posebnu pažnju ovakvom tipu parnica i posebnim zadaćama koje se u njima nameću Branitelju veze, a koja su definirana u zasebnom paragrafu (paragraf 4, članka 56). Ova utanačenja nemaju paralele u važećem Zakoniku, već najvećim dijelom preuzimaju ono što je sv. Otac Ivan Pavao II. izrekao u nagovorima Rimskog Roti godine 1987. (posvećenom odnosu suca i stručnjaka) i napose onom iz 1988. godine (posvećeno Branitelju veze). Tom prilikom papa je skrenuo pažnju na sve veći broj parnica u kojima je kao razlog ništavosti ženidbe navedena psihička nesposobnost za ženidbenu privolu, te posebnu zahtjevnost ovakvih parnica u kojima vrlo lako može doći do zbrke i nesporazuma u dijalogu između psihijatra ili psihologa i crkvenog suca. Potrebno je spomenuti kako se upravo ove godine, 30. siječnja, papa Benedikt XVI., ponovno osvrnuo na problem umnažanja izjava nevaljalog braka pod izlikom nekakve nezrelosti ili psihičke slabosti jednog od supružnika jer u pitanju je sama istina o braku. Kao što vidimo, problem je itekako aktualan.

U ovim parnicama zbog nesposobnosti za privolu (o kojima u kan. 1095), sudac ima obvezu, kao što to propisuje kan. 1680, poslužiti se djelom jednog ili više stručnjaka, što može izostaviti samo ako bi iz okolnosti to bilo očigledno nekorisno. Na taj način nužno dolazi do dijaloga između suca i stručnjaka. Kako bi se garantirala što plodnija razmjena, izbjegli nesporazumi te postigla ispravna uporaba psihijatrijskih ili psiholoških vještačenja, sv. Otac u nagovoru iz ´88. godine stavlja veliki naglasak na procesnu aktivnost Branitelja veze te posebno ističe koliko je važno da ona bude doista kvalificirana, oštroumna, tako da stvarno doprinese jasnoći činjenica, te na taj način postane, u konkretnim parnicama, obranom kršćanske vizije naravi i braka.

Instrukcija Dignitas connubii, inspirirana ovim papinskim učiteljstvom, pripisuje Branitelju veze slijedeće konkretne zadaće:

1) kontrolirati da li su stručnjaku dana pojašnjenja ili da li su mu postavljena pitanja koja se odnose na slučaj te koja ne prelaze njegovu nadležnost.

Branitelj veze treba, i to u interesu objektivne istine, obavljati svoju zadaću kontrole koja se odnosi na dva momenta: s jedne strane na prikladnost pitanja, dakle mora kontrolirati odnose li se doista pitanja na konkretan slučaj. Pri tome treba imati na umu da sudac u čijoj je nadležnosti odrediti pitanja prema kojima će stručnjak vršiti svoju zadaću, mora voditi računa o onome što je određeno člankom 209 Instrukcije Dignitas connubii, gdje su specificirane točke koje sudac prilikom definiranja upita za stručnjake u parnicama o nesposobnosti za ženidbu ne smije izostaviti. S druge strane provjera Branitelja veze odnosi se i na poštivanje mjerodavnosti stručnjaka. Pitanja za stručnjake moraju biti tako formulirana da ne prelaze njegovu specifičnu nadležnost. Nije dopušteno tražiti od stručnjaka odgovore koji bi se odnosili na kanonska pitanja, a nadasve ga se ne smije pitati za mišljenje o ništavosti ženidbe. Stručnjak je pozvan dijagnosticirati tip poremećaja, izraziti svoje mišljenje o njegovoj težini i razvoju, ali ne spada na njega da se očituje glede efekata koje bi poremećaj mogao imati na ženidbenu privolu. Prevođenje psihijatrijskih termina u pravni jezik, s obzirom na ono što se tiče njegovih učinaka u kanonskom poretku zadaća je suca, i u toj zadaći sucu treba pomoći Branitelj veze.

Treba naglasiti kako je ova zadaća Branitelja veze samo u funkciji kontrole i provjere koja mu nikako ne daje za pravo da – kao što je to bilo u prošlosti – čini ispravke. On eventualno može predložiti sucu neke promjene na posebnoj stranici.

2) zadaća – paziti da intervencije stručnjaka budu sukladne načelima kršćanske antropologije i da budu provedene na znanstven način, pri čemu sucu treba ukazati na sve ono što, prema njegovom mišljenju, govori u prilog ženidbenom vezu.

Dakle, Branitelj veze mora provjeravati antropološka načela na kojima se temelji vještačenje. On je u ovome prvi i dragocjen suradnik sucu, koji s obzirom na svoju opširniju službu ponekad ne može odmah i u potpunosti uvidjeti sve antropološke implikacije sadržane u vještačenjima. Bez sumnje dakle ova prethodna kritična analiza od strane Branitelja veze može sucima biti veoma korisna, čak i neophodna. Prianjanje stručnjaka uz načela kršćanske antropologije većinom se tumači jednim minimalnim kriterijem, tj. traži se samo da zaključci stručnjaka nisu u otvorenoj kontradikciji sa nekim od temeljnih načela kršćanske vizije čovjeka i braka.

Kršćanska vizija čovjeka je cjelovita vizija koja promatra osobu u svim njenim dimenzijama: zemaljskoj i vječnoj, prirodnoj i transcendentalnoj. U pitanju je realna vizija čovjeka pogođenog grijehom, ali u isto vrijeme i sposobnog da nadiđe samoga sebe i nadvlada životne poteškoće.

Ključne točke razlikovanja između kršćanske vizije čovjeka i neprihvatljivih shvaćanja su: koncept normalnosti, pojam zrelosti, temeljna ljudska sloboda. Dužnost je Branitelja veze kontrolirati da li stručnjak polazi od pogrešnih postavki kako je svaka psihopatologija protivna normalnosti, dok u kršćanskoj viziji čovjeka – cjelovitoj i realnoj – normalnost obuhvaća i umjerene oblike psiholoških poteškoća. Nedopušteno je brkati teškoću i istinsku nesposobnost. Istinska nesposobnost predstavlja iznimku, i može se pretpostaviti samo u slučaju nekog ozbiljnog oblika anomalije, koja bitno remeti čovjekovu sposobnost shvaćanja i volje. Branitelj veze treba bdjeti i nad tim da se ne miješaju koncepti psihičke zrelosti koja bi predstavljala završnu točku razvoja čovjeka, sa kanonskom zrelošću koja je ona minimalna polazišna točka za valjanost braka. Veliku pažnju Branitelj veze mora pokloniti eventualnim determinističkim shvaćanjima koja vide u podsvijesti ne samo čimbenik koji bi utjecao na svjestan život osobe, već čimbenik koji ga podređuje, uvjetuje i tako oduzima čovjeku njegovu suštinsku slobodu. Na taj način, nužan provjera antropoloških polazišta predstavlja ustvari garanciju jednog zdravog realizma u crkvenim procesima o nesposobnosti za ženidbenu privolu.

Iako je u Instrukciji vrednovanje antropološkog temelja izričito pripisano Branitelju veze, te nedostaje bilo kakvo spominjanje suca u tom kontekstu, to ipak ne znači da je se smije smatrati ekskluzivnom prerogativom Branitelja. Radi se naime o odgovornosti koju moralno dijele svi protagonisti procesa.

Što se tiče metodološke kontrole, Branitelj veze mora uvijek ostati u granicama svoje specifične kanonske nadležnosti i ne pokušavati nadomjestiti stručnjaka u pitanjima sa područja psihologije ili psihijatrije. On ne treba dati izravnu procjenu izbora metode koju je koristio stručnjak, predlažući npr. vlastita tumačenja korištenih testova ili preformuliravajući kliničke dijagnoze. Ono što treba učiniti Branitelj veze, jest ukazati sucu metodu rada korištenu od strane stručnjaka ako mu se ona čini nedovoljnom, što se može dogoditi u slučaju kada npr. primijeti neopravdano izostavljanje direktnog kontakta sa ispitanikom, zanemarivanje bitnih elemenata prisutnih u spisima,  neobjašnjavanje odstupanja od mišljenja drugih stručnjaka dobivenih u parnici. Osim toga Branitelj veze može sucu signalizirati nedostatnost ili kontradiktornost u motivima zaključka stručnjaka. Stručnjak u mišljenju treba navesti ne samo upotrijebljenu metodu i kriterije, već i argumente na kojima temelji svoje zaključke te Branitelj veze može ukazati na eventualni manjak logičke proporcionalnosti između podataka dobivenih tehnikom koje je koristio stručnjak i njegovih zaključaka. Branitelj veze mora bdjeti kako ne bi bila prihvaćena kao dovoljan ona vještačenja koja nisu znanstveno sigurna, ili koja se ograničavaju samo na traženje abnormalnih znakova, ali koja pri tome ne nude egzistencijalnu analizu osobe u njenoj cjelovitosti. Čak i bez posebne pripreme i stručnosti na području znanosti psihologije ili psihijatrije, jedan kanonista može zaključiti o manjkavoj solidnosti vještačenja ako ona samo opisuju fenomene te stručnjak odmah izvlači svoje zaključke bez analizi dinamičkih psihičkih procesa – tada se jasno pokazuje metodološka nedostatnost koja ne doprinosi postizanju moralne sigurnosti suca.

Branitelj veze, poštujući svoj procesualni položaj uvijek u obrani ženidbenog veza i bez nepriličnog zadiranja u područje specifične nadležnosti stručnjaka može sucu ukazati, u svojimanimadversiones i slijedećim replikama, eventualne elemente pro vinculo, a to mogu biti nedosljednost mišljenja stručnjaka, ili nesigurnost mišljenja koje se bazira na samim pretpostavkama, slaba profesionalna kvalificiranost stručnjaka, manjak izravnog pregleda ispitanika, izostavljanje navođenja metode korištene u radu.

3) zadaća predviđena u članku 56 je slijedeća: u slučaju pozitivne presude branitelj veze dužan je jasno prizivnom sudu ukazati na to, da li su neku dedukciju protivnu vezu, sadržanu u izvješću stručnjaka, po njegovu mišljenju suci vrednovali na neprimjeren način.

Ovu zadaću Branitelj veze mora vršiti u onim tipičnim formama koja mu na raspolaganje stavlja zakon, npr. u motivaciji priziva, u svojim opaskama, u petitio novi examinis, dok se mora isključiti ostale forme, kao što su obične izvanprocesualne obavijesti višem sucu (zabranjene u kan. 1604).

Jasno je da s obzirom na složenost zadaća koje instrukcija pripisuje Branitelju veze u procesima o nesposobnosti za privolu on nužno mora imati ne samo pravnu formaciju, već i svojevrsnu interdisciplinarnu formaciju: filozofsku, teološku, antropološku, psihijatrijsku, psihološku. Kako bi razumio stručna mišljenja koja čita i kako bi mogao otkriti česte nesporazume do kojih dolazi u dijalogu između suca i znanosti, no mora poznavati glavne škole psihijatrije i psihologije te osnovne filozofske i metodološke razlike između znanosti koje su uključene u procesima ništavosti ženidbe.

Na kraju moramo spomenuti kako je uloga pripisana Branitelju veze u ovim slučajevima naišla u doktrini i na mnoge kritike. Neki autori smatraju kako ovaj 4. paragraf članka 56 Instrukcije Dignitas connubii predstavlja inovaciju, sumnjive sukladnosti sa Zakonikom i nadasve sumnjive praktične učinkovitosti te se čini da pridaje Branitelju veze ulogu sučeva pomoćnika. Kako bi se izbjegle pogrešne interpretacije ove odredbe InstrukcijeDignitas connubii, kao da bi ona pridavala Branitelju veze takvu neku povlaštenu ulogu, posebice s obzirom na kontrolu nad pitanjima i na ekskluzivno pripisivanje antropološke provjere rezultata vještačenja, prerogative koje instrukcija pripisuje Branitelju veze moraju biti shvaćene u vjernosti normativi i u svjetlu već spominjanih nagovora pape Ivana Pavla II., napose njegovih riječi kojima je zaključio nagovor Rimskoj Roti ´98. godine izražavajući želju za ponovnim osnaživanjem ove kvalificirane uloge, te nadu da će ona uvijek biti vršena sa kompetentnošću, jasnoćom i zalaganjem.

   ARHIVA SVIH AKTUALNOSTI