Međubiskupijski sud I. stupnja u Zagrebu

Međubiskupijski prizivni sud u Zagrebu

 

OBJAVLJENO: 21.03.2009.

Prigodna riječ kardinala Josipa Bozanića na otvaranju sudske godine 2009.

Petak 27. ožujka 2009., velika dvorana NDS-a u Zagrebu

1. Srdačno pozdravljam sve drage goste nazočne na otvaranju sudske godine 2009.
Posebno pozdravljam vas suce, promicatelja pravde, branitelje veze, kancelara, bilježnike, sudske stručnjake i sudske tumače naših Sudova.
Polazna točka za bilo koji ženidbeni postupak jest Božja riječ. Riječi iz knjige Postanka 2,24: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo”, ukazuju ne na ljudski, nego na božanski izvor ženidbe. Bog, Stvoritelj muškarca i žene, odredio je razliku između spolova, njihovu međusobnu privlačnost i pravila koja uređuju njihovu vezu i određuju njihove ciljeve. Krist uzdiže ženidbu na dostojanstvo sakramenta Novoga zavjeta. “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19, 6). Za kršćane vjernike ženidba je “uzvišena tajna – sakrament u odnosu na Krista i Crkvu” (usp. Ef 5, 32).

2. Drugi vatikanski sabor teološki je obuhvatio Božji naum o ženidbi ovim riječima: “Intimna zajednica bračnoga života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se bračnom vezom, tj. osobnim neopozivim pristankom. Tako se ljudskim činom, kojim supruzi sebe uzajamno predaju i primaju, rađa pred društvom po božanskoj odredbi čvrsta ustanova” (GS 48a) usmjerena k dobru supruga te rađanju i odgajanju djece (kan. 1055, § 1). Upravo takvu ustanovu Sabor je nazvao: “Kućna Crkva – Ecclesia domestica” (LG, 11).
Zakonik kanonskoga prava naglašava da je Krist Gospodin uzdigao ženidbeni savez među krštenima na dostojanstvo sakramenta. “Stoga među krštenima ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim time ne bi bio sakrament” (kan. 1055). To može shvatiti samo onaj tko ima potpuno pouzdanje u Boga, tko vjeruje. Pastiri duša, kao i drugi vjernici dužni su, svatko prema svojoj zadaći u Crkvi, voditi brigu da se, oni koji žele sklopiti sakrament ženidbe, priprave potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom.
Danas kad ženidba i obitelj prolaze duboke faze preobrazbe ljudskoga života i društva, kad se ženidbi i obitelji pokušava pristupiti nepravednim zakonima, potrebno se stalno vraćati na božanski izvor ženidbe, na blagodat ili dobro potomstva, vjernosti i nerazrješivosti (sv. Augustin, De bono coniugali, cap. 24, n. 32: P. L. 40, 394). Vraćanjem na božanske izvore ženidbe vjernik se vraća Bogu stvoritelju i uzdržavatelju ljudskoga roda. U zajednicu muža i žene Bog je stavio istinsku sliku svoje ljubavi.

3. Budući da ženidba uživa pravnu pogodnost i u dvojbi je treba smatrati valjanom dok se ne dokaže protivno (kan. 1060), to znači da na početku bilo kojeg sudskog ženidbenog postupka sudac stoji pred velikom sakramentalnom tajnom i pred jednim činom – ugovorom koji uživa pravnu pogodnost. Primajući, dakle, zahtjev (tužbu) ženidbenoga druga, sudac se upušta u procjenu valjanosti ili nevaljanosti sakramentalnog djela. Sudac prije svega mora biti duboko uvjeren u ono o čemu donosi sud, odnosno izriče presudu. On u biti presuđuje o valjanosti ili nevaljanosti jednoga od sedam svetih sakramenata, utemeljenog na Svetom pismu i Objavi, teološki, filozofski i društveno svestrano razrađenoga sa svim povijesnim i pravnim postavkama.
Ako sudac na početku sudskoga postupka, kao i u bilo kojem drugom trenutku nazire ikakvu nadu u dobar ishod, ne bi smio propustiti tj. trebao bi potaknuti stranke i pomoći im da zajedničkim dogovorom traže pravično rješenje, pomirenje, i u tu svrhu pokazati prikladne putove, posluživši se i posredovanjem. Ako pomirenje nije moguće, ako nema drugog rješenja, a radi pravde i dobra stranaka, sudski je postupak neizbježan i mora imati pravne formalnosti, jer samo tako pruža sigurnost pravednog rješenja.

4. Sudac mora štititi objektivnu istinu i pravednost tako što njegova presuda stečena moralnom sigurnošću, proizlazi “iz spisa i onoga što je dokazano – ex actis et probatis” (kan. 1608). Sučeva je zadaća da dokaze i spise procjenjuje s punom odgovornošću i nepristranošću, odnosno da ih prosuđuje po savjesti. U svim sudskim postupcima, posebno parnicama proglašenja ništavosti ženidbe istina treba uvijek biti majka i zakon pravednosti, kako bi sudac služeći pravednosti, služio istini. Težak je zadatak utvrditi istinu, jer zabluda može biti više, a istina je samo jedna. Činjenice navedene u sudskim postupcima, od tužbe do obrane, trebaju biti izvor istine, a na poseban način mora biti izvor istine sadržaj sudskih spisa u istražnoj i dokaznoj fazi postupka.
Sudac mora biti svjestan da stranke i svjedoci, kad polažu Prisegu o govorenju istine, govore “svoju istinu” koja može biti objektivna ili pak obojana vlastitim temperamentom, možda iskrivljena ili pomiješana krivim znanjem, zabludom. Stoga moralna sigurnost koju sudac mora imati nije bilo kakva sigurnost, već takav stupanj sigurnosti da sudac može donijeti pravednu presudu. Ona ne znači apsolutnu sigurnost koja isključuje svaku moguću dvojbu.
Međutim, sama vjerojatnost nije dostatna osnova za donošenje sudske presude. Stoga se moralna sigurnost postavlja u sredinu između apsolutne sigurnosti i vjerojatnosti kao između dviju krajnosti. Sam pristup ovoj materiji od suca iziskuje ne samo stručnost, nego i crkvenost, duhovnost, životno iskustvo. Sucu u otkrivanju istine pomažu, po samoj naravi, službe koju vrše branitelj veze, odvjetnik, promicatelj pravde. Bilježnik pak vjernim i brižnim sastavljanjem spisa, pisama i potpisom daje posvjedočenje vjerodostojnosti.

5. Za suce koji rješavaju spor, najdelikatnija faza postupka je donošenje presude. U toj fazi sudac pred očima treba imati sadržaj kan. 1609 koji obvezuje suce, kad se sastanu da izreknu presudu, da na početku rasprave zazovu božansko Ime. Tako i kan. 1612 određuje da božansko Ime bude spomenuto u samom početku teksta presude. Zazivanje božanskoga Imena u jednom i drugom kanonu znak je ozbiljnosti, savjesnosti i odgovornosti. Takvo zazivanje znak je da sudac nastupa u ime Božje, čime Bogu iskazuje čast, od Njega ima ovlasti suđenja, od Njega traži pomoć za tako važan posao, Njemu se zaklinje da će suditi po istini. Sudska presuda postaje presuda Crkve, a posljednja joj je svrha spasenje duša.
Dragi djelatnici naših Sudova neka Isus Krist, sama Istina i pravednost, bude uvijek s vama, kako bi vaše odluke bile plod pravednosti u ljubavi.
Neka dobri Bog blagoslovi vaš rad u sudskoj godini 2009. koju proglašavam otvorenom.

   ARHIVA SVIH AKTUALNOSTI