Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

OBJAVLJENO: 16.03.2010.

Prigodna riječ zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na otvaranju sudske godine 2010.

Prigodna riječ zagrebačkog nadbiskupa i moderatora sudova kardinala Josipa Bozanića
na otvaranju sudske godine 16.ožujka 2010. u dvorani “Vijenac” u Zagrebu 

1. Koje mjesto u kršćanstvu, u novozavjetnoj ekonomiji spasenja, ima izvršavanje zapovijedi? Naime, i nakon Duhova imamo pisani zakon: Božje zapovijedi, Dekalog, evanđeoska pravila, a poslije su im dodani i crkveni zakoni. Kakvog smisla imaju Zakonik kanonskoga prava, redovnička pravila i sve što ukazuje na objektivnu volju koja nam se izvana nameće? Je li sve to poput nekih stranih stanica u kršćanskom tkivu? Poznato je da su se tijekom crkvene povijesti pojavljivali pokreti, koji su u ime slobode Duha odbacivali svaki zakon, no crkvene su ih vlasti uvijek opovrgavale. Pravi odgovor na to pitanje daje Evanđelje. Isus kaže da nije došao Zakon “ukinuti, nego ispuniti” (Mt 5, 17). A što znači ispuniti Zakon? Ljubav je potpuno ispunjenje Zakona – odgovara apostol (usp. Rim 13, 10). O zapovijedi ljubavi – kaže Isus – ovisi sav Zakon i Proroci (usp. Mt 22,40). Znači da ljubav ne zamjenjuje Zakon, već ga provodi, “ispunja”, stavlja u praksu. Ljubav je jedina snaga koja može prisiliti da se zakon doista provodi. U Ezekielovu proroštvu izvršavanje Božjih zakona pripisuje se jedino budućem daru Duha i novom srcu: “Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36, 27).
Između unutarnjega zakona Duha i vanjskoga, pisanog zakona ne postoji suprotnost ili nespojivost u novoj ekonomiji spasenja, naprotiv, postoji potpuna suradnja. Prvi je dân da čuva drugi: “Dan je zakon kako bi se tražila milost i dana je milost kako bi se izvršavao zakon”, tumači sv. Augustin (De Spir. Litt. 19,34). Izvršavanje zapovijedi znači poslušnost, provjeru ljubavi, znak prepoznavanja živi li se “po Duhu” ili “po tijelu”. Prema svetom Ivanu, ljubav je Božja: zapovijedi njegove čuvati (usp. 1Iv 5,3). Tako je bilo i s Isusom. On je ostvario uzvišen model ljubavi koja se očitovala u izvršavanju zapovijedi, točnije, u poslušnosti: Ja sam – rekao je – “čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj” (Iv 15, 10).

2. Dakle, ljubav ne poništava zapovijedi već ih čuva i izvršava. Ne samo u smislu da onaj tko ljubi ima snagu izvršavati ono što zakon propisuje, već i dublje: onaj tko ljubi – i samo on – izvršava krajnji cilj svakoga zakona, a to je usklađivanje s voljom Božjom. Onaj tko bi, pretpostavimo, savršeno izvršavao zakon, ali bez prave raspoloživosti srca koju daje ljubav, u biti ne bi ispunjao zakon već bi samo formalno izvršio zakon. Stoga sveti Pavao ima pravo kad kaže da svojim govorom nipošto ne želi obeskrijepiti zakon, već da ga, naprotiv, želi “utvrditi” (usp. Rim 3, 31). Pravednost Zakona – kaže on – ispunja se u nama koji živimo po Duhu (usp. Rim 8,4).
Tako se zakon ne uzdiže na onu razinu, koja mu se prije nijekala: da je davatelj života. On ostaje točno ono što smo vidjeli, mogli bismo reći – sredstvo spoznavanja volje Božje, i ništa više. Međutim, razlika je u tome što se sada, nakon dolaska Duha, jasno prepoznaje ta njegova ograničena funkcija koja je u tom smislu i korisna. Dok je prije – kad se od njega očekivao život – bio varljiv i poticao na oholost i grijeh, “jer slovo ubija, a Duh oživljuje” (2Kor 3,6). Upravo je to pravo mjesto i smisao zakona pod milošću! Stoga možemo razumjeti zbog čega je Apostol – nakon što je u mnogim poglavljima svojih poslanica govorio o dovršenju vremena zakona – u slijedećim je poglavljima, on sâm, dao brojne zakone kršćanima: “neka vaša ljubav bude bez pretvaranja”, “neka se svatko pokorava višim vlastima”… Došao je kraj jednom načinu poimanja zakona i otvorio se nov, drukčiji. Ti su zakoni sada u službi novoga života, koji je u nama započeo krštenjem.

3. Očito je da se sada između zakona i ljubavi uspostavlja nova razmjena, neka vrsta prožimanja. Naime, ako je točno da ljubav čuva zakon, isto je tako točno da i zakon čuva ljubav. Ljubav je snaga zakona, a zakon je obrana ljubavi. Na različite je načine zakon u službi ljubavi i štiti je. Osim toga, poznato je da je “zakon radi grješnika” (usp. 1Tim 1, 9), a mi smo još uvijek grješnici. Istina, primili smo Duha, ali samo kao novost – u nama stari čovjek još uvijek živi zajedno s novim čovjekom. Sve dok su u nama požude, providnosno je da postoje zapovijedi koje će nam pomoći prepoznati ih i protiv njih se boriti, pa bilo to i zbog prijetnje kaznom. Zakon je potpora pružena našoj još uvijek nesigurnoj slobodi, koja je kolebljiva u dobru. Uz ovu funkciju, da tako kažemo – negativnu, zakon ima i drugu – pozitivnu, pomaže nam u izboru. Uz pomoć milosti Duha Svetoga, mi globalno prianjamo uz volju Božju, prihvaćamo je i želimo je izvršiti, ali još uvijek ne znamo što ona sve znači. Uz različite događaje u životu, nju nam otkriva i zakon. U tom je smislu sv. Toma rekao da su i moralni propisi u Evanđelju, na “sporedan” način, “novi zakon”. Naime, oni pokazuju koji su pravi zahtjevi Božje volje, u kojem nas smjeru potiče duhovni zakon koji, zbog strasti, ne uspijevamo uvijek u sebi prepoznati (usp. Sv. Toma I-IIae, p. 106, a. 1-2).

4. No, postoji još dublji smisao po kojemu se može reći da zakon štiti ljubav. “Samo kad smo dužni ljubiti, samo je tada ljubav zauvijek zajamčena nasuprot bilo kakvim izopačenjima; vječno oslobođena i blaženo neovisna; osigurano joj je vječno blaženstvo nasuprot bilo koje beznadnosti”, zapisao je filozof S. Kierkegaard (Gli atti dell’amore I, 2, 40; ed. a cura di C. Fabro, Milano, 1983., pp. 177 ss).
Smisao ovih riječi je sljedeći: što snažnije ljubi, čovjek sve tjeskobnije shvaća u kakvu opasnost može upasti njegova ljubav. Opasnost ne dolazi od drugih, već od njega sâmoga. Naime, on jako dobro zna da je nestalan i da bi se već sutra mogao umoriti i ne ljubiti više. No, kako sada, dok ljubi, jasno vidi kakav bi mu to nepovratan gubitak donijelo, zaštićuje samoga sebe “vezujući” se uz ljubav zakonom i učvršćujući na taj način ovaj svoj čin ljubavi koji se događa u vremenu, za vječnost.
Suvremeni se čovjek sve češće pita kakve veze ima ljubav dvoje mladih ljudi s ženidbenim zakonom i kakvu potrebu može imati ljubav da se “veže”? Tako su sve brojniji oni koji teoretski i praktično odbijaju instituciju braka i izabiru takozvanu slobodnu ljubav ili, jednostavno, zajednički život. Samo onaj tko u riječi Božjoj otkrije dubok, životni odnos između zakona i ljubavi, između odluke i institucije, može točno odgovoriti na ova pitanja i mladima uvjerljivo obrazložiti zašto se trebaju “obvezati” na doživotnu ljubav i da se ne boje od ljubavi napraviti “dužnost”. Dužnost da ljubimo štiti ljubav od “beznadnosti” i čini je “blaženom i neovisnom” te je na taj način štiti od sumnji da nismo u stanju ljubiti zauvijek. Kako bi bio istinski slobodan, čovjek mora početi vezivati samoga sebe.

5. To se razmišljanje ne odnosi samo na ljubav prema ljudima, već nadasve na ljubav prema Bogu. Možemo se upitati zašto se treba obvezati da ćemo ljubiti Boga, zašto se treba podvrgnuti redovničkim pravilima i polagati zavjete koji nas “obvezuju” na život u siromaštvu, čistoći i poslušnosti, ako posjedujemo uzvišeniji, duhovni zakon kojim sve to postižemo po “privlačnosti”? To je zato što u trenutku milosti osjećamo da nas Bog privlači, ljubimo ga i želimo ga posjedovati zauvijek, potpuno. No, u strahu da ga, zbog vlastite nestalnosti, ne izgubimo, “vezujemo” se kako bismo svoju ljubav zaštitili od svake “promjene”. Isto se, samo na drukčiji način, događa svima koji se tijekom ovoga našeg životnog hoda obrate i odluče ozbiljno darovati Bogu. U jednom trenutku otkrivaju tko je Bog i kakva bi nepopravljiva pogrješka bila izgubiti ga te se tada – dok se nalaze u sretnim okolnostima ljubavi – vezuju odlukom, obećanjem, osobnim zavjetom, ili na neki drugi način na koji ih Duh Sveti poziva ili im savjetuje. Jedan od nužnih i djelotvornih načina za ostvarenje toga vezivanja iz ljubavi jest izbor duhovnoga voditelja ili ispovjednika, uz odluku da će mu se redovito iznositi važnije životne odluke i biti poslušan.
Čovjek je, na određeni način, pozvan snagom volje u sebi proizvesti ono što se u Bogu događa po naravi. U Bogu je ljubav dužnost. Bog po naravi ljubi, jer je Ljubav, ne može ne ljubiti. Ljubav ga vezuje. No, usprkos tomu, ništa nije slobodnije i besplatnije od ljubavi Božje. “Dužnost” da ljubi u njemu se ne suprotstavlja slobodi da ljubi. Naprotiv, ta se dva pojma savršeno podudaraju. Čovjek se približuje Bogu i oponaša Boga kada se slobodno obvezuje ljubiti trajno. Od ljubavi čini dužnost, zakon ili, bolje, prihvaća zakon koji mu nalaže riječ Božja: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22, 37.39).

6. Poznavanje razlike između staroga zakona i milosti nije samo teoretsko pitanje, već je i praktično pitanje koje za sobom povlači neposredne posljedice za usmjerenje našega života. Naime, mi ne moramo samo “razumjeti” u čemu je prijelaz od zakona do milosti, već ga moramo i “ostvariti”. Prijelaz iz Staroga u Novi zavjet, povijesno se dogodio jedanput zauvijek, prije dvije tisuće godina, s Isusom Kristom koji je uspostavio novi savez svojom krvlju – ali egzistencijalno i duhovno mora se uvijek nanovo događati, u svakom vremenu i svakom vjerniku. Mi se rađamo s tjelesnim požudama, okrenuti protiv Boga, rađamo se sa strahom, “oholi” vjerujući svojim djelima. U biti, rađamo se “podložni zakonu”. Rađamo se kao “stari čovjek”. Prijelaz od zakona na novi savez događa se trenutačno, po krštenju, ali moralni, psihološki i činjenični prijelaz zahtijeva čitav život. Objektivno i povijesno može se živjeti u milosti, a subjektivno, u srcu, pod zakonom. “Nemojte misliti – piše Origen – da je dostatna promjena života koja se dogodila jednom zauvijek – na početku. Neprekidno, svakoga dana treba obnavljati tu novost – ipsa novitas innovanda est” (Comm. in rom., 5,8; PG 14,1042 A).

   ARHIVA SVIH AKTUALNOSTI