Međubiskupijski sudovi u Zagrebu

OBJAVLJENO: 24.02.2011.

Prigodna riječ zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića na otvaranju sudske godine 2011.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i moderator sudova
Prigodna riječ na otvaranju sudske godine 2011.
Zagreb, Velika dvorana NDS-a, 24. veljače 2011. godine.

1. Osobito mi je zadovoljstvo što smo se ponovno okupili prigodom otvaranja sudske godine. Rado pozdravljam nazočne biskupe i goste. Posebno pozdravljam vas suce, promicatelje pravde, branitelje veze, kancelare, bilježnike, sudske stručnjake i tumače. Drago mi je što vam ovom prigodom mogu izraziti poštovanje i iskrenu zahvalnost na vašoj crkvenoj službi, naglašavajući istodobno potrebu za vašom sudskom djelatnošću. Vrijedan posao, koji ste pozvani marljivo obavljati u ime i po nalogu biskupa potpisnika Sporazuma o uspostavi Međubiskupijskih sudova u Zagrebu, počiva na vlasti upravljanja, na sudskoj vlasti, »koja u Crkvi opstoji po božanskom ustanovljenju« (kan. 129, § 1).
Danas se želim zadržati na pastoralnoj zadaći vaše službe u odnosu na ženidbeni i obiteljski život, nastojeći produbiti temelje pastoralnog djelovanja na crkvenome sudu kao što su pravednost, ljubav i istina.

2. Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, govoreći o gorućim problemima današnjeg vremena, na prvo je mjesto stavio ženidbeni i obiteljski život. Naime, situacija u kojoj se nalaze te dvije osnovne institucije ljudskog života tako je zabrinjavajuća da im se mora posvetiti izuzetna pozornost, jer »dobrobit osobe te ljudskog i kršćanskog društva usko je povezana s povoljnim stanjem bračne i obiteljske zajednice« (GS, 47). Znademo da kvalitetna pastoralna priprema za sklapanje ženidbe ima veliku vrijednost za cijelu kršćansku zajednicu, ponajviše za same ženidbene drugove.
Ženidbeni drugovi su nekada u pripravi za sklapanje ženidbe mogli računati na podršku najbližih i društva. Crkva pak, bez poteškoća je štitila svetost ženidbe, svjesna da je sakrament ženidbe jamstvo sretnog života Božjeg naroda. Dok su nekad bile rijetke rastave ženidbenih drugova, a razvod se smatrao društvenom »ljagom« (usp. GS, 47), danas ih se smatra »normalnom društvenom pojavom« u kojoj je za razvod dostatno postojanje »različitosti karaktera«, »nesuglasnost naravi« ili »nezadovoljstvo stanjem u braku«. Svjedoci smo pravog raspada bračnih vrijednosti.
Iako ženidba i obitelj prolaze teška iskušenja, većina ipak sklapa ženidbu u crkvi, čak i oni koji ne prakticiraju vjeru. Razlog tome nije samo običaj i svečanost koja se može doživjeti samo u crkvi, nego i privlačnost »transcendentnog događaja« koja usprkos naglašenoj sekularizaciji svjedoči da je ljudskoj duši potreban Bog, da je zaručniku i zaručnici potreban ženidbeni blagoslov u kojem Gospodina molimo: »da ovi tvoje sluge ostanu postojani u vjeri i zapovijedima i neka ih, vezane jednom ljubavlju, resi neporočan život; utvrđeni snagom evanđelja, neka pred svima budu dobri Kristovi svjedoci i, dostigavši najzad željenu starost, stigli u život blaženih i u nebesko kraljevstvo« (Red slavlja ženidbe, br. 74).

3. Po svojoj naravi ženidbeni drugovi pozvani su na trajni rast u sakramentalnoj milosti kako osobno tako i zajedno sa svojom djecom. Za ženidbene drugove i njihovu djecu rast u sakramentalnoj milosti Duhom je nadahnut poziv na hod koji se ucjepljuje u hodočašćenje cijele Crkve prema ostvarenju kraljevstva Božjega. Opravdana je odgovornost i zadaća Crkve da brani ženidbeni i obiteljski život korak po korak »do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13). Pastoral ženidbenih drugova i obitelji može uroditi plodom jedino u zajedništvu i to u skladu s izabranim geslom skorog dolaska pape Benedikta XVI. u Hrvatsku: »Zajedno u Kristu«.
Jedino zajedno u Kristu svaka partikularna Crkva može plodonosno uzeti u obzir već postojeće oblike rada s obiteljima, vrednovati svoja dosadašnja pozitivna iskustva, odrediti prioritete i planirati daljnji sustavni rad. Crkva ima i instituciju suda koja pomaže osobama »pogođenim promašenim ženidbenim sjedinjenjem«. Crkveni sud je ustanova pravednosti, ljubavi i istine. Pravednost, ljubav i istina živo se susreću u svakoj parnici proglašenja ništavosti ženidbe.

4. Ženidbeni drug koji je iskusio »životni brodolom« zahtijeva i očekuje djelo pravednosti, primjenu pravednosti »koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada« (KKC, br. 1807). Neovisno o situaciji, postupak i presuda na suštinski se način vezuju uz pravednost te joj se stavljaju u službu. »Postupak i presuda imaju veliko značenje kako za stranke, tako i za sveukupno crkveno ustrojstvo, a to poprima osobitu važnost kada treba dati pravorijek o ništavosti ženidbe što se neposredno tiče ljudskog i nadnaravnog dobra ženidbenih drugova kao i javnog dobra Crkve« (Benedikt XVI., Nagovor sudu Rimske rote, 29. siječnja 2010.).
Pravednost čine mogućom službenici suda koji se moraju odlikovati ljudskim i kršćanskim krepostima, posebice razboritošću, jakošću i strpljivošću. Bilo bi pogrešno dijeliti pravdu, djelujući u skladu sa željama i očekivanjima stranaka ili u skladu s društvenom stvarnošću ili uvjetovanostima. Sveta veza, ženidbeni savez ne ovisi o ljudskoj volji, nego o začetniku ženidbe, koji ju je sam htio opskrbiti posebnima dobrima (dobrom supruga, vjernosti i potomstvom) i ciljevima (jednost i nerazrješivost). Krist Gospodin, čineći novi stvor i sve novo (2 Kor 5,17), uzdigao je nerazrješivi ženidbeni savez na dostojanstvo sakramenta. Po krštenju, koje je sakrament vjere, muškarac i žena jednom i zauvijek uključuju se u savez Krista s Crkvom. Iz te nove zbiljnosti proizlazi da je valjan brak krštenih uvijek sakrament. U tom kontekstu, sudac koji želi biti pravedan ima veliku odgovornost pred Bogom i ljudima za svoju funkciju koja pored službe pravednosti podrazumijeva i službu ljubavi i istine.

5. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu mora voditi svaku aktivnost, pa čak i onu koja je naizgled čisto tehničke ili administrativne naravi, kao što je sastaviti odluku i poziv ili odaslati, zaprimiti i čuvati spis. Primiti, saslušati stranku i svjedoke, pogled na slučaj i odmjereno iskazivanje ljubavi, pomoći će da se ne zaboravi kako se uvijek nalazimo u susretu s osobama obilježenim problemima i patnjama. Djelo ljubavi je usmjeravanje stranke prema mjerodavnom sudu te zauzimanje suca kad god se može nazrijeti nada u dobar ishod, kako bi se ženidbene drugove navelo da ukrijepe ženidbu i ponovno uspostave bračni suživot (usp. kan. 1676). Isto tako djelo ljubavi je predlaganje pomirenja te poduzimanje napora da se među strankama stvori ozračje ljudske i kršćanske spremnosti utemeljene na traženju istine (usp. Uputa Dignitas Connubii, čl. 65, §§ 2-3).
Svako pravo djelo ljubavi u suštini počiva na pravednosti i otkriva istinu. »Ljubav (caritas) izvanredna je snaga koja potiče osobe da se hrabro i velikodušno založe oko pravednosti i mira« (Enc. Caritas in veritate, br. 1). Stoga »onaj tko ljubi druge prije svega je pravedan prema njima. Ne samo da pravednost nije ljubavi nepoznata, odnosno da je tek alternativan ili pak usporedan put s ljubavlju: pravednost je »neodvojiva od ljubavi«, pripada joj po samoj svojoj biti« (Enc. Caritas in veritate, br. 6). Ljubav ne poništava kanonsko procesno pravo već ga čuva i izvršava. Ne samo u smislu da onaj tko ljubi ima snagu izvršavati ono što zakon propisuje, već i dublje: onaj tko ljubi – i samo on – izvršava krajnji cilj svakoga zakona, a to je usklađivanje s voljom Božjom. Onaj tko bi savršeno izvršavao zakon, ali bez prave raspoloživosti srca koju daje ljubav, u biti ne bi ispunjao zakon već bi samo formalno izvršio zakon. U sudskom postupku ljubav bez pravednosti i ne bi bila ljubav već puko pretvaranje koje je udaljeno od istine. Ljubav zahtijeva objektivnost stoga sudac ne smije podleći suosjećanju, prividnom pastoralnom sentimentalizmu te subjektivnim prohtjevima stanaka.

6. Koliko pravednost, toliko i ljubav, u suštini nalažu istinoljublje i zahtijevaju pronalaženje prave, objektivne istine. U ženidbenim postupcima istinoljublje je nezamjenjiv oblik ljubavi. Stoga obrana istine, njezino ponizno i uvjerljivo iznošenje te svjedočenje za nju vlastitim životom zahtjevni su, ali i nezamjenjivi oblici ljubavi koja se, doista, raduje istini (1 Kor 13,6). »Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno je živjeti […] Ljubav bez istine upada u sentimentalizam, postajući praznom ljušturom koju je moguće ispuniti kako se komu prohtije. U kulturi bez istine taj je rizik za ljubav koban. Tada ljubav postaje tek plijenom kontingentnih i subjektivnih emocija i mišljenja, riječ zloporabljena i razobličena sve do toga da počinje označavati ono što je istinskoj ljubavi oprečno« (Enc. Caritas in veritate, br. 3). U parnici proglašenja ništavosti ženidbe istina treba zablistati u punom sjaju, jer je ženidba prisna zajednica života i ljubavi, po kojoj bračni drugovi »nisu više dva, nego jedno tijelo« (Mt 19,6), osnovana od Boga Stvoritelja, uređena vlastitim zakonima i obdarena blagoslovom. Doista, sve ono vrijedno i plemenito, što je sam Bog od iskona za čovjeka providio i čovjeku darovao nalazi se u ženidbi, a razvija se i raste u obitelji.

7. Uvaženi službenici suda, budite branitelji istine o ženidbi i obiteljskom životu. I ove se godine vjerno zauzimajte kako bi se propisi Crkve u punoj mjeri primjenjivali i težite prema istinskom dobru Božjeg naroda.Na Vaš rad, na svakog od Vas i Vaše svakodnevno služenje, zazivam obilje Božjeg blagoslova te majčinsku zaštitu Presvete Bogorodice Marije, koju u litanijama zazivamo Ogledalo pravde i blaženog Alojzija Stepinca.
Ovime Sudsku godini 2011. proglašavam otvorenom.

   ARHIVA SVIH AKTUALNOSTI